Odgojni putokaz

1.8.2014.

Godišnji odmor ili umor

Vrijeme je godišnjeg odmora i smatramo da je to idealno vrijeme da mislimo malo više na sebe i konačno učinimo nešto lijepo i drugačije od ostatka godine. Očigledno je to vrijeme usko povezano uz „opuštanje“ ili kako znaju stari ljudi govoriti da se „pusti mozak na ispašu“. Drugim riječima, da se manje brine i više uživa. Tako će za mnoge odrasle odmor biti više si pojesti, popiti i spavati, a za mlade više izlaziti bez kontrole, uostalom ljeto je vrijeme za uživanje. Svi se slažu oko istog, treba uživati, a da pritom svatko misli samo na sebe. I nije glavna poteškoća da svi želimo odmak od radne i naporne svakodnevice, nego što je to najčešće isprepleteno s različitim očekivanjima i htjenjima koje najčešće ne komuniciramo ukućanima, a onda su i neispunjena te unose nemir i nezadovoljstvo u te dane. Odjednom svi veliki planovi o lijepom odmoru pretvaraju se u vrijeme obiteljskih svađa i nerazumijevanja. Odjednom postajemo nesposobni da to vrijeme zajedništva upotrijebimo da se napunimo lijepim, plemenitim i Božjim, imajući na umu da svi članovi obitelji podjednako uspijevaju odmoriti se i pronaći nešto za sebe. Ali to nije moguće ostvariti bez poznavanja želja i očekivanja članova obitelji, bez razgovora i objašnjavanja zašto je nešto moguće ostvariti, a zašto ne, bez izlaženja iz sebe za drugog i sve to iz ljubavi, a napose za djecu. Poljski liječnik i pedagog Janusz Korczak ubijen u Auschwitzu naglašavao je kako su djeca veliko čudo i tajna. “Dijete je pergament, gusto ispisan sićušnim hijeroglifima koje je moguće samo djelomično odgonetnuti. Dijete je tajna koja nas čini poniznima, koju ne umijemo posve razumjeti, a još manje ovladati. Zato je djetinjstvo vrijeme koje se pamti, godine s važnim događajima i dubokim uspomenama“. Stoga je godišnji odmor itekako privilegirano vrijeme za našu djecu, za izgradnju ali i obnavljanje porušenih obiteljskih odnosa. Ili možemo jednostavno nastaviti starim putem samoostvarenja svojih potreba ali ćemo se zasigurno s godišnjeg odmora vraćati umorni, prepuni nevoljkosti i neraspoloženja jer i opet nije bilo kako smo mi htjeli.

1.8.2014.

Život ima pravila

Život ima svoja pravila koja itekako mijenjaju način življenja. Čini nam se razumljivim da novi početak uključuje i pretpostavlja završetak nečeg drugog ali u svakodnevici to nam pretpostavlja velike poteškoće. Roditeljima nije jednostavno prihvatiti da su im djeca odrasli ljudi koji stvaraju svoju obitelj i snose odgovornost za tu novu i krhku zajednicu. Nije uvijek jednostavno prihvatiti da djeca imaju svoj život i put na kojem donose odluke s kojima nismo dokraja suglasni ili se čak kose s našim vizijama i projektima života. Ponekad nam je još uvijek potrebno, i to bez nekog vremenskog ograničenja, da naša djeca ovise o nama, bilo materijalno bilo emotivno, kako bi mi zadržali ulogu i važnost u njihovim životima kao ono nekad u njihovoj djetinjoj dobi. Koliko je samo majki što smatraju da nema te žene dovoljno dobre za njihova sina? Koliko je samo očeva koji teško prihvaćaju odabir muža svojih kćeri? Pojam maminih sinova ili tatinih kćeri itekako je uvriježen u društvu kao pokazatelj posebnosti odnosa jednog od roditelja koji „zatoče“ dijete u djetinjoj dobi i unutar svojih emocionalnih potreba. Ta tendencija je sve učestalija zbog čestih bračnih brodolomima koji narušavaju zdrave emocionalne odnose, kako supružničke, tako i roditeljske, što onda stavlja različite terete dječjoj bezuvjetnoj ljubavi obiju roditelja. Tako djeca moraju birati stranu, sudjelovati u „natjecanjima“ procjena količine i snage ljubavi, te aktivno sudjelovati u nastajanju novih obitelji, bilo mame ili tate, pri čemu sami ostaju bez sigurnih korijena svoje matične obitelji. Nitko ne dovodi u pitanje dobronamjernost roditelja, ali zasigurno manjak osobne zrelosti i odgovornosti prema sebi i odlukama života itekako uvjetuje najslabije, tj. njihovu djecu. Ne radi se više samo o meni, nego nama, ne radi se više samo o mojim potrebama i željama nego našim, jer smo suodgovorni za novi život nastao iz našeg odabira ljubavi i životnoga puta. Ne možemo odustati jer su se javile prve poteškoće u bračnom odnosu ili osobno nezadovoljstvo stavljati na teret djeci. Nužno je osigurati sebi i obitelji pet osnovnih uvjeta za razvoj duše: mir, pravilnost obiteljskoga reda, ljepotu u prirodi i umjetnosti, molitvu, te prijateljstvo s Bogom i ljudima.

1.8.2014.

Iscrpljujuće Želje

Iako se čini da ima više oblika sreće ne znači da su one odvojene i da svaka od njih nije sastavni dio našeg života ili obiteljskih odnosa. Možda je puno važnije uočavati kako se one isprepliću i čine sliku naše svakodnevice ili još preciznije koja je njihova hijerarhija. Za očekivati je da adolescenti i mala djeca na vrh stavljaju sreću ugodnosti ili posjedovanja, ali itekako je opasno ako je to i nama u odrasloj dobi na vrhu ljestvice. Kako ćemo odgajati djecu za sreću napora koja ih vodi prema mudrosti života ako je sami ne živimo i njegujemo? Čini se učestalim zarobljenost kolotečinom i pritiskom jednog oblika sreće jer kako drugačije tumačiti toliko depresivnih ljudi danas. U vremenu smo godišnjih odmora i koliko je nezadovoljnih ljudi jer si ne mogu priuštiti odmor u nekom modernom odredištu. A pri tome se ne uviđa sva širina mogućnosti onoga što se može iako skromnih ekonomskih ili vremenskih prilika. Kolike obitelji ne posjećuju prijatelje ili obitelj jer smatraju da ne mogu doći „praznih ruku“ iako nitko ne zna koliko moraju biti „pune“ poklona. A pri tome ne uviđaju da se druge može razveseliti dolaskom i odvojenim vremenom. Čini se da smo ušli u začarani krug ulaganja previše vremena i energije u određeni oblik zamišljene ili pretpostavljene sreće „jednom kad..“. Upravo zato i postoji u našim rukama uređivanje izvanjskog i unutrašnjeg života iz čega se stvara prostor za ispunjen život. Sreća se ne sastoji toliko u određenom stanju života koliko u spremnosti reći da životu. U prilog tome ide da nisu svi bogati ljudi sretni, nisu ni oni koji imaju prekrasne kuće i aute, a ponekad jesu oni koji to nemaju. Nisu svi sretni ni kada su zdravi i djeca im uspješna, kada imaju dobar posao i više nego dobre uvjete života, a ponekad su sretni čak i bolesni, te čija su djeca rođena sa različitim poteškoćama. Sreća tih ljudi prestala je ovisiti o vanjskim uvjetima. Nismo ni svjesni kako nas iscrpljuju i čine ovisnima naše želje i uvjeti koje postavljamo sreći.

1.8.2014.

Vrste Sreće

Premalo se govori o vrstama sreće, napose sreći čestitosti i poštenja, sreći mudrosti, sreći rasta i sreći milosti jer iziskuju sposobnost nadilaženja sebe i svojih uobičajenih percepcija života. Sreća čestitosti i poštenja sastoji se u tome da se čovjek u svom djelovanju opredjeljuje za vrijednost, uvijek i neumorno. Jasno da je to teško u vremenu kada se itekako smatra da je jedina sreća, sreća ugodnosti koja je plod materijalnog bogatstva, tj. spretnosti zarade na brzinu. Nije rijetko čuti izreku koja izruguje poštenje kako je „dobar čovjek, brat budale“. Nije onda ni čudno da sve manje posjedujemo unutrašnji mira i sreću mudrosti kad neprestano živimo u grču manipuliranja informacijama i novcem. Nije onda ni čudno koliko ima depresivnih ljudi koji su istinski nesretni uz obilje u kojem svi više ili manje živimo. Koliko često susrećemo ljude koji ističu srećom pripadnost nekom klubu ili stranci? Naš poznati teolog Šagi Bunić nosio je na svojim odjelima znak Mt 25,24 podsjećajući s osmijehom i djetinjom radošću da „što god učiniste najmanjem od moje braće meni učiniste“. Ima li u nama te mudrosti da se dičimo Gospodinom i njegovim djelima u našem životu? Da smo na određenom putu i da na tom putu stvarno napredujemo. Da smo spremni učiti, mijenjati se i odabirati u zgodno i nezgodno vrijeme Božji put. Potrebni smo milosti za takav način življenja sreće i svog života, a to je pitanje našeg stajališta. Možda je najsigurniji način da bi se doživjela sreća, zahvalnost kao temeljni životni stav. Ljudi koji su spremni ponizno uvidjeti koliko im je toga podareno, koliko su toga primili, otvoreniji su za sreću od onih koji gledaju kao na nešto samo po sebi razumljivo, te su možda čak uvjereni kako imaju pravo na zdravlje, na prijatelje i dobar život. A to je već govor o oholosti koja je velika prepreka na putu sreće. Stoga nadbiskup Kothgasser navodi kao poticaj u potrazi za srećom vježbanje zahvalnosti kao osobnog stava. Pokušajmo!

1.8.2014.

Izvori Sreće

Živimo u vremenu u kojem je biti sretan „imperativ“ ali ujedno i pritisak u svakodnevnom životu. Na različite način obećava nam se sreća te se nas uvjerava da je biti sretan najvažnija stvar u životu. Stječe se dojam da svi trčimo za srećom iako pri tome rijetko razmišljao što sreća u sebi jest i gdje su njezini izvori. Reći će nadbiskup Alois Kothgasser da su „izvori sreće trenuci tišine i molitve; razgovori s dobrim ljudima; šetnje, putovanja i susreti s prirodom. Izvori sreće mogu biti post i rano ustajanje, tjelesni i duhovni rad, male stvari u životu“. Vjerujem da su mnogi koji se neće složiti s tim opisom sreće, ali postoje različiti oblici sreće koji onda uvjetuju izvore, kao i sposobnost urednog i primjerenog njegovanja. Zanimljivo je da naš pogled na sreću uvjetuje odnos naše djece prema sreći i načine kako je realizirati. Da li težimo sreći ugodnosti koja se sastoji od osjećaja potpunog zadovoljstva koju posreduju „wellness“ hoteli? To je sreća udobnosti i ugođaja koja je povezana sa srećom trenutka. Sreća trenutka se nakratko ukaže, daruje trenutak radosti koji se ne može zadržati. Poznati su nam ti trenuci kao prvi koraci naše djece ili kad novorođenče držimo u ruci, ili prve tople sunčeve zrake nakon zime, gutljaj kave ili neočekivani osmijeh. Takvi trenuci sreće su hrana za dušu i daju snagu za daljnji put, ma kako zahtjevan bio. A vezano uz napor jest sreća napora. To je sreća opisana u bajkama jer junak mora proći mnoga iskušenja i pokazati se prokušanim da bi ostvario cilj. To je sreća kad rano ujutro ustanemo, penjemo se na brdo da bismo nakon muke i napora došli na sam vrh – iscrpljeni, ali svjesni da se isplatilo. Ta je sreća itekako važna u odgoju naše djece, puno više od sreće ugodnosti. To je put izgradnje samopoštovanja kod djece, jasno ako se ne pretjeruje s naporom koji namećemo djeci. Ukoliko djeca poznaju sreću napora jer su očistili sobu, pomagali roditeljima, ispunjavali svoje obveze a tek onda se zabavljali, graditi će sreću čestitosti i poštenja. To je sreća koja se pronalazi kad uradimo nešto ispravno i važno, pa makar to od nas zahtijevalo visoku cijenu. Mi biramo koju sreću ćemo tražiti i na svoju djecu prenositi: sreću ugodnosti, trenutka, napora, čestitosti i poštenja ili sve podjednako da bi živjeli u punini.

1.8.2014.

Dijete je potrebno poučavati

Nerijetko nam se događa da sakrivamo pred djecom obiteljske poteškoće ili iznenadnu bolest nekog od bliskih članova, uvjereni da ih na takav način „štitimo“ od tuge i bola. Zaboravljamo da dijete sve vidi i shvaća čak i kada ne posjeduje sposobnost da jasno artikulira stvarnost koju uočava. Iznad svega je svjesno nedosljednosti i nepovjerenja koje narušava njegovo pouzdanje, potencira strah i uvjerenost da je ono uzrok ili posljedica novonastalih neprilika. Proturječni znakovi uništavaju povjerenje u roditelje i pokazuju nedosljednost odraslih. Poznati su nam primjeri kada se od djece traži jedno, a mi odrasli istovremeno činimo drugo. Pri tome se zaboravlja da djeca oponašaju odrasle oko sebe. Odgoj djeteta prije svega zahtjeva veliku ustrajnost i dosljednost, ali i nježnu snagu koja izvire iz obiteljskog zajedništva i povjerenja. Nije jednostavno u odgoju biti strogi ali ne kruti, dosljedni ali ne rigidni. Jednako tako roditeljima je teško uskladiti svoj odnos prema djeci s godinama i njihovom zrelošću. Djeca moraju imati osjećaj za granicu i trebaju znati kada moraju prestati. Jednako tako roditelji moraju prepoznavati i tolerirati djeci da „isprobavaju“ granice i da pritom imaju jasan okvir dopuštenog i nedopuštenog ponašanja. Kada je roditeljima teško biti strogi prema djeci, sasvim je sigurno da djeca postaju „majstori“ u emocionalnom ucjenjivanju roditelja. Kada nema prave discipline dijete brzo postaje gospodar situacije. Koliko puta smo u trgovinama vidjeli djecu koja plaču i vrište ili vrijeđaju, pa čak i tuku jednog od roditelja kada im ne žele udovoljiti? Djeca postaju nasilni dok ne dobiju što žele jer znaju što treba činiti da bi bilo po njihovom. Ako dijete ne nauči da postoje granice kasnije će mu biti jako teško u drugima vidjeti ljude kao osobe s njihovim vlastitim potrebama. Osakatiti ćemo ih za normalne odnose jer će uvijek težiti biti jedini gospodari situacije kako bi uvijek dobili što žele. A mi odrasli itekako znamo da to nije moguće jer je život puno zahtjevniji i dublji od naših sposobnosti da gospodarimo njime.

1.8.2014.

Zajedništvo Božjih sinova i kćeri

odg put

Pravo zajedništvo ne isključuje druge ljude. Naprotiv otkriva ljepotu svake osobe jer daje slobodu i život. Pa i onda kada se radi o drugačijim osobama, ili preciznije, osobama s posebnim potrebama zbog starosti ili različitih oblika ograničenja (intelektualnih, fizičkih ili duhovnih). Reći će JeanVanier da: „Zajedništvo podrazumijeva fizičku prisutnost i njome se hrani. Zajedništvo nije samo intelektualni ili duhovni sklad. Zajedništvo se komunicira kroz tijelo, oči, osmijeh, boju glasa, rukovanje ili zagrljaj. Zajedništvo podrazumijeva toplinu i otvorenost koje struje tijelom“. Svi imamo iskustvo susreta s obiteljima ili osobama s kojima se svi osjećaju ugodno, dobrodošlo. To su mjesta gdje nam vrijeme proleti i nakon takvih susreta odlazimo nasmiješeni i ispunjeni toplinom koja se ne komunicira nego jednostavno živi i kao takva ubrzo prepoznaje. Radi se o plodovima zajedništva koje nije uvjetovano i građeno „ružičastim“ naočalama uljepšavanja stvarnosti koja se živi ili prividima „savršene“ obitelji, braka, djece ili supružnika, već podrazumijeva svjesni odabir, predanost, nježnost, povjerenje i poštovanje prema drugome i njegovoj slobodi. Taj drugi je naše dijete, naš supružnik, naši djedovi i bake, rođaci, župljani, pa i kolege na poslu. Zajedništvo nema „ekskluzivno“ mjesto samo za obiteljski život nego se odnosi na sve oblike i vrste ljudskih susreta, od slučajnih do susjedskih, od radnog mjesta do župne zajednice. Zajedništvo je davanje sebe a to nije jednostavno jer smo zasigurno iskusili uništeno, lažno ili neostvarivo zajedništvo koje nam je uzrokovalo strah, nepovjerenje, patnju ali i krivnju. Zapravo ne smijemo zaboraviti da smo svi ljudi braća i svatko je na svoj način lice preko kojeg nam se Krist objavljuje: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40). Svijet u kojem živimo je pun muškaraca i žena koji su Božja djeca, koje je Bog želio i koje ljubi neizmjernom ljubavlju. Molimo Boga da nauči nas i našu djecu svakog čovjeka gledati njegovim pogledom. Naučiti gledati Božjim očima: to je jedno od najvažnijih poglavlja u odgoju.

1.8.2014.

Zajedništvo

Obitelj je zajednica i kao takva potrebna je velikodušnosti i suradnje svih članova. Danas se čini da najviše poteškoće imamo u odnosima zbog naše nesposobnosti da budemo velikodušni i da surađujemo. Najčešće se spotičemo o vlastita očekivanja koja imamo od ukućana, služimo se osudama, ako ne izrečenim onda onima u srcu, koje pletu mrežu tjeskobe i razdora, ali postoji također i strah od otvaranja drugom koji nas može povrijediti. U takvom ozračju teško da smo sposobni graditi zajedništvo i ljubav. A temelj zajedništva jest sve suprotno od gore navedenog. Zajedništvo je utemeljeno na spremnosti za opraštanje, na predusretanju u darivanju sebe i na jasnoći izražavanja vlastitih potreba, želja i snova. Tako smo skloni mišljenju većine da je zajedništvo spajanje koje vodi negiranju sebe u kojem nestaju granice između dvoje ljudi te oni više ne znaju tko je tko. Majke znaju da su njihova djeca zasebna bića, supružnik nije isto kao i ja, ali postoji nezdrava tendencija danas da se grade nezdrava zajedništva koja vode u nezdrave ovisnosti. Pomislimo samo na nezdrave bračne odnose u kojima žive različiti oblici nasilja, bilo psihičkog ili fizičkog karaktera u kojem svi članovi trpe. Ili žene koje su napuštene od muževa pa kroz „manipuliranje“ djecom sprječavaju da im djeca postanu neovisne osobe i na taj način ih drže pod kontrolom. I nije ta negativna tendencija svojstvena samo majkama, imaju svoje načine i očevi ili suprotstavljene strane u obiteljima. Sve to su karikature zajedništva jer netko želi popuniti osobne praznine, napose one suptilne emocionalne prirode. Reći će Jean Vanier, utemeljitelj zajednice Arka: “Pravo zajedništvo dar je srca da se drugome pomogne biti što je više moguće živ i slobodan. To je izlijevanje sebe za drugoga. Majka se raduje jer njezino dijete postaje ono što jest; pokazuje mu da je njegova različitost ono najbolje u njemu. Upravo zbog toga je jako važan otac. Ne samo što i on živi u zajedništvu s djetetom, nego njegova ljubav prema supruzi, njoj samoj obogaćuje živjeti isto to zajedništvo sebedarja s djetetom. U biti, zajedništvo između roditelja i djeteta vuče korijene iz zajedništva između oca i majke.“.

1.8.2014.

Poštovanje u odgoju

Iznimno je važno vrijeme koje roditelji posvećuju svojoj djeci jer im ukazuje koliko roditelji poštuju svoju djecu. Zašto je važno da djeca budu poštivana od roditelja kad smo navikli razmišljati da djeca moraju poštivati roditelje? Prije svega odnos poštovanja uvijek je recipročan i kao takav u konkretnosti života znači da ukazuje na uzajamnost vrijednosti. Djeca koja su istinski voljena, iako u trenucima ljutnje mogu svjesno osjećati ili izjaviti kako su zanemarena, podsvjesno znaju da su voljena i poštivana. To je neprocjenjivo blago jer djeca se osjećaju vrijednima što je ključ za psihičko zdravlje svake osobe i temelj samodiscipline. Osjećaj vrijednosti je uvijek, ali uvijek, izravan proizvod roditeljske ljubavi. Reći će Scott Peck: „Kada djeca nauče kroz roditeljsku ljubav cijeniti sebe, gotovo je nemoguće da će njihov duh slomiti ćudljivost života“. Ako kao osoba imam vrijednost onda nema poteškoće s kojom se ne možemo uhvatiti u koštac, onda imamo cilj u životu jer nismo plod slučaja i samim time ukorijenjeni u besmisao života. Svi smo pozvani od Boga da ostvarimo dio njegovog plana ali to otkrivamo ili ne uz pomoć naših roditelja. Nije rijetko čuti da krivice za životne neuspjehe snosi sudbina ili naši roditelji zaboravljajući pri tome da upadamo u općeprisutnu grešku u pristupanju rješavanja normalnih životnih problema, a to je „nada“ da će problemi nestati sami od sebe. A problemi ne nestaju, postaju veći i sve zahtjevniji. Tendencija ignoriranja problema jednostavna je manifestacija nespremnosti odlaganja užitka. Između ostalog rješavanje problema je bolno, a nitko ne voli bol. Većina roditelja ubrzo uočavaju probleme djece ili u supružničkom odnosu ali odgađaju suočavanja. Proći će i mjeseci, nekad i godine da se poduzme nešto, a tada se slomljeno više ne može spajati. Odnosi su složeni, zahtjevni i bolni ali naš Bog, je Bog odnosa i u suradnji s njim i vremenom posvećenom rješavanju problema uvijek dolaze dobri rezultati. Potrebno je vjerovati i boriti se da bi mogli biti zrele osobe koje mogu i znaju nositi sebe i svoje bližnje kroz bure života. Pa i onda kada se bol kroz koju se prolazi čini nepodnošljiva.

1.8.2014.

Dobra disciplina

Provoditi kvalitetno vrijeme s djecom povezano je s dobrom disciplinom, a to iziskuje vrijeme. Kad nemamo dovoljno vremena za svoju djecu tada ih ne promatramo dovoljno pažljivo da bismo bili svjesni kada direktno traže pomoć pri disciplini. Uglavnom se naše vrijeme s djecom svodi na rješavanje „prijestupa“ te ih korimo, kažnjavamo i prijetimo ili je to rješavanje problema vezanih uz materijalne potrebe uz obvezatnu ulogu njihovih privatnih vozača koji ih voze s jedne na drugu izabranu aktivnost. Nemojmo se zavaravati da to nije važno ili to podcjenjivati, ali to nije „kvalitetno“ provedeno vrijeme. Koliko puta smo se našli u situaciji da vidimo da trebamo reagirati ali prevlada misao “danas se jednostavno nemam snage baviti i s time“, ili ako smo već dobrano iznervirani, sprovedemo grubu disciplinu više iz ljutnje nego namjere, ne analizirajući problem da bi pronašli adekvatnu disciplinsku odluku u odnosu na težinu problema. Roditelji koji posvećuju svoje vrijeme djeci, reći će Scott Peck, čak i onda kada disciplina nije nužna, zapazit će suptilnu potrebu za njom, na što treba reagirati jednostavnom opomenom, prigovorom ili pohvalom, pažljivo i brižno. Oni će promatrati način na koji njihova djeca jedu kolače, kako uče, kada pribjegavaju sitnim lažima, kada bježe od svojih zadataka, kako se odnose prema braći i starijima, itd. Biti će jednostavno odgojno budni ali ne u grču nego u jednostavnosti svakodnevnog života. Spontano će nadolaziti prilike za male korekcije i prilagodbe slušajući svoju djecu i odgovarajući na njihova zgodna i nezgodna pitanja. Znati će pomalo popuštati ili negdje pritezati, dijeliti im male lekcije, pričati im priče, grliti ih i ljubiti, nagrađivati, i nasmijavati. Biti na takav način s djecom, znači i muku mučiti nad svojim odlukama te u pravom smislu riječi patiti. Ali djeca primjećuju kada su roditelji spremni s njima patiti iako možda ne uzvraćaju sa zahvalnošću niti željenim ponašanjem odmah, ali svakako nauče patiti. To je i njihov početak odgoja za samodisciplinu.

1.8.2014.

Odnos ljubavi i discipline

vrt

U vremenu kada nije rijetko da se mane pretvaraju u vrednote, egoizam u osobnu slobodu, krađa u poslovnu snalažljivost, govor o osobnoj disciplini ili u odgoju većini je neprihvatljiv. Misli se na disciplinu kao sredstvo za postizanje psihičkog i duhovnog zdravlja, a ne kao jedan od načina iskazivanja moći. Nismo svjesni da je disciplina osnovno oružje za rješavanje životnih problema. Teško nam je prihvatiti, a onda i učiti kako patnja ima vrijednost, kako je nužno suočiti se s problemima i pri tome iskusiti bol koju oni nose. Za konstruktivno doživljavanje boli, što se naziva disciplinom, postoje četiri tehnike: odlaganje užitka, prihvaćanje odgovornosti, posvećenost istini i ravnoteža. Psihoterapeut i psihijatar Scott Peck smatra da su to načini na koji možemo doživljeni bol problema uspješno rješavati, istovremeno učeći i razvijajući se kroz taj proces. Nisu nam to neka nepoznata i teška sredstva samoodgoja i odgoja ali ovise prvenstveno o našoj volji da ih primijenimo, a to i nije tako jednostavno. Naime, okruženi smo idejama i stilom života koji promovira da treba „uživati sada, plaćati kasnije“ i to je očito kroz odgođeno plaćanje uz pomoć kreditnih kartica koje nam izmiču kontroli, kroz nekvalitetno vrijeme s djecom od najranije dobi koje u adolescenciji eskalira u sukobima i nerazumijevanju. Kao da unutar tih stvarnosti najviše nedostaje duha razboritosti da znamo odgoditi užitak bilo sebi, a onda i djeci te prihvatiti odgovornost za vlastiti život i odluke. Možda će se netko zapitati zašto bi se uopće išta odgađalo, kad je život ionako težak? Zato jer samo tako možemo pristojno živjeti. Samo tako smo sposobni planirati patnju i zadovoljstvo, jer kad prvo doživimo i preživimo patnju povećavamo zadovoljstvo. Ta sposobnost odlaganja užitka vježba se svakodnevno u sitnim detaljima kroz dobre navike. Ali problem je što djeca promatraju roditelje, da li su disciplinirani, suzdržani i dostojanstveni i stoga sposobni organizirati svoje vlastite živote. Kroz to što djeca uviđaju kod roditelja, shvaćaju koji je zapravo ispravan način života. Takva disciplina zahtjeva vrijeme i uključuje ljubav. Kada nešto volimo tada nam je to jako vrijedno i mi mu posvećujemo svoje vrijeme, uživamo i brinemo o tome. Uostalom djeca razumiju srcem, stoga uvijek više i prije nego mi mislimo.

1.8.2014.

Život je težak

Krstenje_

Istinu da je život težak nije lako prihvatiti, ali kada je prihvatimo onda život prestaje biti tako težak. Većina ljudi u potpunosti ne shvaća tu istinu o težini života jer promatra život kroz „pravo“ da nam bude lijepo, da uživamo i ispunjamo svoje snove o uspjehu, slavi i prihvaćenosti u društvu. Drugim riječima život i svijet je stvoren da meni bude dobro i lijepo. Stoga nije rijetko sresti ljude koji se neprestano žale kako su ogromni njihovi problemi, tereti i teškoće, kao da je život općenito lak i kako treba biti lak. Uvjereni su da su njihove teškoće posebna nesreća i zla kob života koja se nadvila nad njima i njihovim obiteljima. I ne prestaje. S druge strane postoje ljudi koji uronjeni u teškoće i probleme imaju takvu snagu i ljubav za život da im se divimo. Pitamo se kako netko u današnje vrijeme može imati više djece, kako može normalno živjeti s djetetom s posebnim potrebama, muž brinuti o bolesnoj ženi ili obrnuto. Papa Benedikt XVI ovako ih je opisao: „Ondje gdje se dvoje ljudi daju jedno drugome i zajednički daruju život djeci, dodiruje se svetost, misterij čovjekove biti, ono što nadilazi naše pravo na raspolaganje nama samima“. Jednako tako mnogi će ih žaliti jer „nemaju ništa od života“ i to svi oni koji su sebičnost pretvorili u vrlinu. Svima je jasno da život stavlja pred nas različite probleme ali bitna razlika je u načinu sučeljavanja s njima. Neki samo stenju i sažalijevaju se, a drugi ih rješavaju. Psihoterapeut i psihijatar Scott Peck smatra da ono što život čini teškim je u tome što je proces sučeljavanja sa problemima i njihovo rješavanje vrlo bolno. Ipak taj proces sučeljavanja i rješavanja je ono zbog čega život dobiva svoj smisao. Oni su granica između uspjeha i neuspjeha, između hrabrosti i mudrosti. Zbog njih psihički i duhovno sazrijevamo. A to onda mijenja i pogled na stvarnost koju živimo svakodnevno.

1.8.2014.

Grijeh je šansa da upoznamo Boga

Današnji čovjek, kao i uvijek obilježen je potrebama i kao takav plijen tisućama napasti. Bačen u svijet neprekidno je mamljen i zaslijepljen vlastitim željama. Više će moliti i Bogu se posvetiti kad sredi kuću, uštedi dovoljno novaca, djeci osigura budućnost, itd.. No poneka nepredvidiva tragedija ili bolest podsjete ga da „moji putu nisu vaši puti, i moje misli nisu vaše misli“ i odmah otkriva svu slabost i krhkost svog bića. Tada se buni protiv nepravedna života i svoga stanja. Ali to je ujedno i prilika da se istinski okrene k Bogu i krene ozbiljnije s Njim kroz život. No postoje i svakodnevne, ne tako tragične okolnosti koje nas vode k Bogu. Naša grješnost i spoznaja iste. Ali tada počinju pitanja: hoću li se okrenuti prema milosrdnom Božjem srcu? Hoću li se poistovjetiti sa svojom savješću koja me osuđuje? Mogu li se osloniti na to da imam pristup Ocu? Hoću li se povući u sebe i nastaviti starim putem? Tu se dotiču temelji duhovnog života. Uvjereni smo da svojom dobrotom i izvršavanjem zapovijedi dolazimo k Bogu. Kako krivo! Dolazi se po našim grijesima jer Bog nikada ne zatvara svoje srce za nikoga. Sjetimo se Petra, Marije Magdalene ili Jude. Uostalom hoće li u nama zaživjeti stav Petra iako je tri puta izdao Isusa? Ili Marije Magdalene koja je shvatila tko oprašta. Njihov je grijeh bio šansa da susretnu Boga. Ili ćemo biti kao Juda, koji si nije mogao oprostiti, te je radije otišao u propast. Samo oni koji se priznaju grješnicima imaju šansu upoznati Boga. Ili smo oni čija su se srca previše navikla na pobožne riječi i stare forme, te ne uspijevaju do kraja pojmiti pojmove Bog i grješnik. Reći će Viktor Sion:“Povezivanje tih dvaju pojmova sablažnjava nas, no grješnik je zapravo sretnik, jer zbog grijeha ima šansu jednog dana postati pravi kršćanin! Onaj tko je bez grijeha uopće ne treba Krista niti će ikada upoznati pravoga Boga. Nikada ga neće u potpunosti ljubiti, jer Bog se do kraja razotkriva tek kada nam oprašta. Možemo zazivati Boga i vršiti obrede, ali sve to ostaje suho i ne vodi k ljubavi ukoliko ne spoznajemo da smo grješnici koji neizmjerno trebaju Božje praštanje kako bismo ljubili kao što on ljubi nas“.

1.8.2014.

Uloga očeva

U suvremenom svijetu kao da uloga i mjesto očeva sve manje živi u punini istine Božjeg plana za obitelj. Otac brine o materijalnom, a majka o svemu ostalom. Jednako tako proporcionalno mogućnostima da i majka uzdržava obitelj, kao da za oca ima sve manje prostora i potrebe unutar same obitelji. Stavlja se sve više u pitanje struktura obitelji: otac, majka i djeca. Stavlja se sve više naglasak na „nadomještanje“ uloga prema vlastitim osjećajima i prohtjevima. Kako pogrešno i razarajuće za odnose u obitelji: između muža i žene, između djece i oca, između djece i majke. Sve je bitno drukčije ako stvarnost obitelji promatramo u svjetlu odnosa unutar Svete obitelji i uloge od Boga povjerene čovjeku. Zadržimo se na ulozi oca koju možemo iščitati iz riječi pape Benedikta koji je opisao svetog Josipa ovako: “Josip iz Nazareta čovjek je koji je othranio i odgojio Boga. Primjer je koji je utjelovljeni Bog imao godinama pred sobom da bi shvatio što znači biti čovjek koji talent inteligencije upotrebljava za dobro, i koji svakoga dana jača dar vjere. Tako je u danima provedenim u Nazaretu, između jednostavnoga doma i Josipove radionice, Isus naučio izmjenjivati molitvu i rad, te prikazivati Bogu i napor uložen kako bi zaradio kruh potreban obitelji”. Iz toga proizlazi da otac othranjuje i odgaja djecu, usmjerava na dobro svim svojim sposobnostima i talentima, te svakodnevno između posla i doma svjedoči radom i molitvom. Čini se važno zapitati da li očevi ili supružnici koji neumorno osiguravaju materijalnu sigurnost obitelji uviđaju važnost svoje nezamjenjive uloge u odgoju djece? Da li im supruge i majke osiguravaju dovoljno prostora i potiču na razvijanje svih segmenta očinske uloge ili je možda župnik jedina muška figura koja svjedoči o Bogu? Da li favoriziramo uključivanje očeva samo na području materijalnog jer nam je svima komotnije? Uostalom, novac se može uplaćivati i bez fizičkog kontakta s djecom? Tko to želi i zašto izgurati očeve iz Božjeg plana za svako dijete i tko time zapravo najviše „dobiva“? Djeca zasigurno ne.

1.8.2014.

Bog je izvor a mi smo kanal

slap

Većina mladih koji se vjenčaju misle da će im bračni drug odgovoriti na sve njihove potrebe, napose one koje duboko u sebi oduvijek nose i izvor su stalne čežnje. Uvjereni su da je brak mjesto gdje će biti prepoznati i bezuvjetno prihvaćeni i voljeni, da je to mjesto gdje će konačno biti „sve po mom“. Mjesto brige i sigurnosti, partnerstva i intimnosti, zaboravljajući pri tome najvažniju stvarnost da je brak ustvari, napose na početku, kao „prazna škrinja“ koju moraju zajednički i svakodnevno puniti. Dakako ne samo svojim očekivanjima, čežnjama i željama, nego puno više vlastitom spremnošću da „pretječu jedno drugo“ u umijeću davanja, voljenja i služenja. Logika škrinje je vrlo jasna, ne može se ništa uzeti ako se prije nije nešto i stavilo, a jednako tako brzo se isprazni ako samo jedno stavlja u nju. U početku toga nismo ni svjesni ali pritisnuti problemima svakodnevnog života ubrzo počnemo „brojiti“ tko je što i koliko učinio za bračnu zajednicu. Tada smo već debelo u minusu zajedništva i spremnosti bezuvjetnog prihvaćanja i darivanja. Onda smo potrebni vraćana na Izvor. Reći će svećenik i psihoterapeut Cencini da odgovoriti na poziv bračnog života jest pitanje osobnog ostvarenja. „Tko je primio poziv na bračni život pozvan je pronaći u bračnom životu smisao svoga ostvarenja, stoga i izvor pozitivnog, živeći taj dar koji se dijeli s drugima. Napose s jednim stvorenjem koje je primilo identičan poziv i s kojom se može realizirati zajedništvo koje prije nego je fizičko mora nužno biti u namjeri, u vrijednostima, u projektima života, u smislu koji se daje životu. Stvarajući s tim stvorenjem obitelj znači biti progresivno rastući dar jedan drugome, zajednički se darujući drugima, svjedočeći ljubav koja ne može ostati zatvorena unutar obiteljskog kruga. I to je već slijediti Krista živeći u punini bogatstvo vlastitog bitka i darova koje posjedujemo“. U toj perspektivi Bog je izvor, a mi smo kanal. Ako je kanal odvojen od izvora, voda ne protječe. Istinski odgovoriti na Božji poziv za naš život znači biti na izvoru koji će nas pročišćavati u svim našim krivim predodžbama bračnog i osobnog ostvarenja života u punini radosti i Ljubavi.

1.8.2014.

Zatvorenost uma i srca

Ruke

Već osamdesetih godina prošlog stoljeća nadbiskup Fulton Sheen je rekao: „Stigli smo do kraja jedne tradicije i civilizacije koja je vjerovala da može sačuvati kršćanstvo bez Krista, religiju bez vjere, meditaciju bez žrtve, obiteljski život bez moralne odgovornosti, seks bez čistoće i ekonomiju bez etike. Završili smo naš eksperiment života bez Boga“. Čini se da je i danas naša težnja da u kršćanskom životu biramo samo dijelove koji su nam ugodni i ne zahtijevaju od nas nikakve napore. Tako je Uskrs dio tradicije, od lijepih obreda Velikog tjedna do bogatog uskrsnog doručka, a molitva se sastoji od usputnih trenutaka u danu ili nedjeljna misa kad „stignemo“ od planova za izlet ili dužeg spavanja. Odnosi u braku i obitelji utemeljeni su na „osjećajima“ i vlastitoj sebičnosti, neovisno o godinama, a nikako na razboritosti i odgovornosti koju smo preuzeli pred Bogom. Stoga nije teško odvojiti vlastitu seksualnost od cjelovitosti i zrelosti koja teži skladu tijela i duha, a različite vrste prijevara su „normalne“. Na poslu „grabimo“ što više ne birajući sredstva uvjereni da je riječ o „sposobnosti“, a nikako krađi i zakidanju drugog, pa bila to i država. I ne pitamo se gdje je u tome naš odnos s Bogom, kakva će biti naša vječnost. Logična posljedica jest da niti djecu ne učimo da je Bog početak i kraj, da je samo u Njemu izvor punine života. Nije li strašna spoznaja da je sam Bog postao čovjekom, bio za nas raspet na križu da nas spasi, a mi ne marimo nimalo za to? Štoviše stavljamo se ispred Boga i zatvaramo svoje srce, a kad je srce zatvoreno, ono zatvara um, a ako su srce i um zatvoreni, onda nema mjesta za Boga. Oni, čije su srce i um zatvoreni, ne uspijevaju prihvatiti „poruku novosti“ koju donosi Isus, a koju su obećavali proroci i Božja vjernost. Ljudi zatvorena srca ne slušaju Isusa, obožavaju vlastite misli. Ja mislim tako, to mora biti tako i nikako drugačije. Reći će papa Franjo: „Gospodinova je opomena uvijek ista pred tom diktaturom: bdjeti i moliti; ne biti budale, ne kupovati stvari koje ne služe, biti ponizni i moliti da nam Gospodin uvijek da slobodu otvorenoga srca, da možemo primiti njegovu riječ-obećanje, radost i savez. I naprijed s tim savezom“.

14.4.2014.

Nemojmo oponašati farizeje

Cvjetnica 20

Jeste li se ikada našli u situaciji da učinite neko dobro ili čin ljubavi i nađete se iznenada u središtu rasprava, pa i naklapanja, jer postoje oni koji ne žele vidjeti istinu? Biblijska epizoda o čovjeku slijepom od rođenja kojem Isus daje progledati ukazuje na identične dinamike ljudskog sljepila kod zdravih očiju i prokazuju sve one koji vide, ali ostaju slijepi u srcu.
Reći će papa Franjo: „Dok se slijepac postupno približava svjetlu, pismoznanci naprotiv sve dublje tonu u svoje nutarnje sljepilo. Zatvoreni u svoju preuzetost, vjeruju da već posjeduju svjetlo; zato se ne otvaraju Isusovoj istini. Oni čine sve ne bi li zanijekali ono što je očito. Dovode u sumnju identitet ozdravljenog čovjeka; zatim niječu da je Bog bio na djelu u ozdravljenju, koristeći kao izgovor da Bog ne djeluje subotom; idu čak tako daleko da sumnjaju u to da je taj čovjek rođen slijep. Njihova zatvorenost svjetlu postaje agresivna te ozdravljenog na kraju izbacuju iz hrama“.
Evanđelist Ivan želi skrenuti pažnju na ono što se događa i danas kada se učini neko dobro djelo. Koliko puta i sami na očigledno dobro djelo umanjujemo njegovu vrijednost različitim interpretacijama? Koliko smo puta iz nekih osobnih interesa bili spremni umanjivati ili „dodati“ priče o nepotrebnosti samog čina ili nevaljalosti samog darovatelja? Samo-opravdavanja za nečinjenje dobra uvijek su slična. Tako, svi oni koji podržavaju neku plemenitu inicijativu to čine iz koristoljublja. Svi oni koji su pobožni i njeguju pobožnost u obitelji su licemjerni jer mi „znamo kakvi su zapravo“. Svi oni koji postavljaju jasne granice u odgoju djece u stvari su jadni i zaostali. Tako, sve one koji nastoje životom svjedočiti Božju prisutnost angažiranjem za dobro zajednice, zapravo župnik iskorištava i treba ih žaliti. Jesmo li se prepoznali? Nije li to znak življenja „privatne“ vjere, po mojoj mjeri i navikama. Vjera gdje sam ja u središtu, a ne Bog. A papa Franjo ističe: „Nemojmo oponašati farizeje i prestanimo se ponašati kao da nismo kršćani, jer Krist nas je rasvijetlio krštenjem kako bismo se poniznošću, strpljenjem i milosrđem mogli ponašati kao sinovi svjetla”.

14.4.2014.

Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada

Jeste li se ikada zapitali što su vaši idoli? Posao i materijalna sigurnost? Ugled i poznanstva? Čemu dajete prvo mjesto u životu i smatrate da je ključ vaše sreće i zadovoljstva? Kome ili čemu se svaki dan, tjedan ili godine najviše posvećujete, svoje misli, snove i želje? Često se idolima smatraju materijale stvari, a zapravo su sve ono što mi smatramo izvorom svoje sreće. Nemoguće je živjeti bez snova, ciljeva i planova, ali u svemu tome bogatstvo i sreća nije u sposobnostima, ljudima i moći. Bogatstvo je beskrajno povjerenje u Boga Oca, stalno pouzdanje u njega, želja da se traži uvijek i jedino njegova volja. Bogati smo kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. U uvjetima u kojima mi danas živimo ostaje nam težiti takvom odnosu s Bogom, ali koji je ostvariv samo unutar Crkve, unutar naše župne zajednice. A naše župne zajednice su „svakakve“ jer smo i mi vjernici „svakakvi“. Reći će papa Bendikt XVI: „Zapravo je u osnovi uvijek posrijedi skrivena oholost kad kritika u odnosu na Crkvu poprimi onu žučljivu gorčinu, koja danas prelazi u žargon. Ovome, na žalost, vrlo često pridolazi jedna duhovna praznina, tako da se uopće više ne vidi bit Crkve, već se ona promatra još samo kao neka politički svrsishodna tvorevina, dok se njena organizacija smatra bijednom ili brutalnom, kao da se bit Crkve ne nalazi s onu stranu organizacije: u utjesi riječi i sakramenata što ih ona pruža u sretnim i teškim trenucima. Oni koji uistinu vjeruju, ne pridavaju baš preveliku važnost borbi za reorganizaciju crkvenih oblika. Oni žive od onoga što je uvijek Crkva. I ako se želi saznati što je uistinu Crkva, mora se k njima poći. Jer, Crkva obično nije ondje gdje se organizira, reformira, upravlja i vlada, nego u onima koji jednostavno vjeruju te u njoj primaju dar vjere koji im daje život. Samo onaj koji je, bez obzira na promjene njezinih služitelja i njenih oblika, osjetio kako Crkva ljude uzdiže i pruža im zavičaj i nadu – bolje reći, zavičaj koji jest nada: put u vječni život – samo onaj koji je to iskusio, zna što je Crkva, jučer i danas“.

14.4.2014.

Što je normalno?

Ne znam jeste li primijetili da ono što ste vi oduvijek smatrali normalnim i prirodnim danas više nije tako. Tako danas postaje „normalno“ da se starci i bolesna djeca ubijaju iz samilosti, što zovemo eutanazija, da se pobačajem olako ubije nezaštićen život koji je neplaniran ili neželjen, uz opravdanje da je to „pravo“ žene. No, puno normalnije postaju one svakodnevne situacije, kao na primjer da se u autobusu ne ustaje starijima, da se druge ne pozdravlja, da prestajemo biti uljudni i pristojni, itd.. Papa Benedikt XVI prekrasno je definirao to stanje: „…ideja da priroda ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način on je stvarno ‘slobodan’ i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog“. Drugim riječima sve mora biti po mojoj mjeri i osjećaju, iako je u sebi to nemoguće, jer ne možemo život, smrt, ljubav, radost i tugu prepraviti po svojoj želji. Radi se tu o našoj i svačijoj bijedi i siromaštvu. Podsjetiti će nas papa Franjo da „bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade“. On razlikuje tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu.
Materijalna bijeda je ona koja pogađa one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih dobara kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta. Jesu li naši napori usmjereni da se u našoj okolini ne krši nečije dostojanstvo, makar i „samo“ klevetanjem?
Moralna bijeda se sastoji u robovanju poroku i grijehu. Kolike su obitelji u tjeskobi jer je jedan od njezinih članova rob alkohola, droge, kocke, pornografije? Koliki ne vide više smisao života ili perspektive za budućnost, koliki su samo izgubili nadu?
Moralna bijeda uvijek je povezana s duhovnom koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav. Ako mislimo da ne trebamo Boga koji dopire do nas u Kristu, jer mislimo da smo dovoljni sami sebi, tada smo krenuli putom propasti. Bog je jedini koji doista spašava i oslobađa. Trgnimo se!

14.4.2014.

Korizma je vrijeme jačanja volje

Trnova kruna

Zasigurno smo si zadali zadatke u ovom korizmenom vremenu, možda i cijeloj obitelji. Neprestano si posvješćujemo kako je važno uvijek htjeti uraditi bolje, izdržati pod svaku cijenu, doslovno se držati zacrtanog plana, vjerno izvršavati ono što mislimo da nam je dužnost. I dobro je tako ali postoji i sakrivena opasnost od oholosti i samodokazivanja. Naime, „ljubiti krjepost zbog krjeposti vodi do stoičke oholosti i jednako je opasno kao i nemar“. Uzmimo za primjer post petkom izvan korizme. S jedne strane zanemarili smo ga i imamo savršena opravdanja: „mogu bez mesa kad hoću“ i ne trebam se nikom dokazivati, nabrajanje svih onih koji poste i nisu ništa bolji od nas, ili poznata rečenica da „ne ide grijeh u usta nego iz usta“, itd.. Logično je da ne učimo ni svoju djecu postiti jer su djeca odraz nas samih. S druge strane, nameće se pitanje, kad se nečega i odričemo zašto želimo dati sve od sebe: iz oholosti i dokazivanja ili iz ljubavi i služenja? Da bi se mogli pohvaliti ili da bi oslobodili prostor u sebi za činjenje dobra? Način na koji sami jačamo volju, kroz redoviti post, molitvu i dobra djela, može biti blagoslov za našu djecu, ali i bič kojim ćemo ih rado šibati da im dokažemo „kako smo to mi nekada postili, te da bi oni danas tako trebali činiti“. Ali ako naše jačanje volje ima plod u strpljivosti, samosvladavanju i ustrajnosti onda će i naša djeca željeti upoznavati vlastite granice i radost uspjeha tijekom ostvarivanja, a ne samo u konačnom cilju. Stoga nema jačanja volje bez poniznosti, nema odgajanja volje bez odgajanja poniznosti, kako nas samih tako i djece. Reći će Christine Ponsard: „Bog nikad ne traži nešto što nadilazi naše snage. Ako dopušta da upoznamo granice sposobnosti svoje volje, to je da bi nas podsjetio kako ne traži da činimo mnogo, nego da ljubimo mnogo. I da dopustimo da budemo ljubljeni“. Uostalom i Isus je činio volju nebeskog Oca: „Ne kako ja hoću. Nego kako ti hoćeš“ (Mt 26,39). Stoga nije dovoljno imati čvrstu volju, treba znati i kamo je usmjeriti. Korizmeno vrijeme je vrijeme intenzivnijeg kršćanskog života, ali mora voditi k tome da činimo volju Očevu i kasnije. Pitanje poniznosti jest naučiti primati i prihvaćati sebe i sve oko sebe, čak i svoj hod prema svetosti iz Božjih ruku, a to niti je jednostavno niti je ikad završeni posao, napose ne nakon samo četrdeset dana.

14.4.2014.

Zašto više moliti u korizmi?

Svaki kršćanin zna da je korizma vrijeme milostinje, molitve i posta (usp. Mt 6). Da bismo bili sposobni dati milostinju potrebni su neki preduvjeti: sposobnost odricanja i ustrajna molitva. Ako milostinja nije plod našeg odricanja onda dajemo od suviška, a sam Isus pohvalio je siromašnu udovicu koja je dala „malo“ ali bilo je to sve što je posjedovala. Otkinula je od sebe da bi dala za drugog bez ikakvih pretenzija da „odredi“ namjenu istog. Bila je slobodna od svakodnevne „računice“ tuđih životnih situacija i uzroka njihove neuspješnosti.
Kako je usko povezana milostinja i molitva itekako je znao sveti Ivan Vianney, arški župnik. Smatrao je da: “oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: taj križ teži najmanje deset unci”. Ali jednako tako sveti arški župnik primjećuje da „ne postoji nitko tko ne može moliti – i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada vam je teško na poslu ili kada se odmarate, na polju, kod kuće ili kada ste na putu“.
Stoga ako smo se odlučili i ove korizme nečeg odreći, nužno je da dodamo više osobne ali i obiteljske molitve. Možda neku jednostavnu devetnicu ili deseticu krunice, neku od molitva koju su nas naučile naše bake ili iz starih molitvenika. Postoji bezbroj ideja, ovisno o obiteljskoj situaciji i realnim mogućnostima. Prema svetom Grguru: „molitva je zaštita duhovnog zdravlja, obuzdavanje srditosti, zatiranje oholosti, očišćenje uvredljivosti, uništenje neslobode, odstranjivanje nepravde, ozdravljenje od bezbožnosti. Molitva je snaga tijela i blagostanje doma, temelj države i moć kraljevstva, znak pobjede u ratu i osiguranje mira, pomirenje posvađanih i postojanost složnih“.
Kako onda to bogatstvo molitve ne unijeti u vlastiti život i obitelj? Kako je moguće taj izvor milosti ostaviti po strani jer se bojimo zahtjevnosti pokore i napora? Uostalom rekao je sveti Josemaria Escriva: „Bojiš se pokore? Pokore koja će ti pomoći da zadobiješ vječni život? A istodobno ne primjećuješ koliko se ljudi podvrgava teškim torturama kirurških zahvata da bi sačuvali ovaj bijedni sadašnji život?“. Na nama je da biramo put kojim kročimo u zajedništvu svoje obitelji, put zajedništva s Bogom ili zarobljenosti u materijalnoj sadašnjosti.

14.4.2014.

Milosrđe kao ovogodišnji korizmeni program

Svake godine nanovo slušamo kako je korizma vrijeme posta, molitve i odricanja. Učestale teme su čega se tko odrekao, čak i „estradne zvijezde“ imaju potrebu hvaliti se u medijima sa svojim odlukama. No poteškoća je kada post i odricanje ostane zatvoreno u pojedinačne čine i postane smisao samo sebi. Tako da se odričemo slatkiša s nadom da ćemo smršaviti, pića s ciljem da se kasnije vratimo na staro. I upadamo u zatvoren krug koji ne samo da ne nosi ploda nego s vremenom izgubi smisao. Nema tu životne dinamike koja bi nadišla nas same i postala djelo milosrđa. Na Haitiju i u Africi, a možda i susjedstvu, djeca ne samo da nemaju čokolada i slatkiša nemaju ni svakodnevni obrok, i ne samo oni. Zašto onda naše odricanje ne bi postalo djelo milosrđa da naša tjedna kupovina bude umanjena za odricanje i poslana potrebitim? Župnik zasigurno zna mjesto: Afrika, Haiti, Caritas ili Dom za napuštenu djecu. Zašto naša obitelj ne bi osjetila i živjela korizmu u toj optici konkretnosti da teži “gladna nahraniti”? Da se korizma proživljava u konkretnosti tjelesnog djela milosrđa koje će se pretočiti u duhovno “žalosna i nevoljna utješiti”. Zašto naše uobičajene pizze i posjeti McDonaldu ili omiljenom restoranu ne bi postali prilika za tjelesno djelo milosrđa “siromaha odjenuti”, ali ne od našeg suviška nego s novim komadom odjeće za neko dijete za koje znamo da oskudijeva? Tada bi neki od roditelja ili sestre u Domu za napuštenu djecu uspijevali „nepravdu strpljivo podnositi“. Uostalom uvijek možemo za „žive i mrtve moliti“. Zašto ne bi večernja desetica krunice cijele obitelji bila zalog vječnosti, pa i onda kada bi sama ideja donijela otpor u vlastitoj obitelji, možda čak i samog supružnika? Snaga ljubavi i spoznaja nužnosti spasa vlastite obitelji za vječnost itekako je bitna. Kaže papa Franjo: „Čovjek teži umrijeti kao što je i živio. U toj se perspektivi shvaća Isusov poziv da budemo uvijek spremni, budni, znajući da nam je život na ovome svijetu dan također da pripravimo drugi život, onaj s nebeskim Ocem. A za to postoji siguran put: dobro se pripraviti na smrt, tako da se stavimo u Isusovu blizinu. A kako se stoji blizu Isusu? Molitvom, sakramentima i u vršenju djela ljubavi“.

14.4.2014.

Zašto bdjeti nad sobom?

Naše je srce uvijek puno želja, nakana, misli – rekao je Sveti Otac dodajući da se moramo pitati kamo nas one vode, otkuda dolaze. Vode li nas Gospodinu ili nas od Njega udaljuju? Apostol Ivan potiče „da provjeravamo ono što mislimo i želimo. Ako je to u skladu s Gospodinovom voljom, onda je sve u redu, ali ako nije… Iskušajte duhove da vidite dolaze li od Boga, jer su mnogi lažni proroci došli na svijet: proroci, proroštva i ponude – kazao je Sveti Otac. Naime, nije moguće prakticirati vrednote ako nismo svjesni što se događa u našem srcu i mislima. Kada smo vođeni svojim željama, na primjer imati više novaca, više moći, više užitka, više „prava“ na osobnu sreću i zadovoljstvo, nužno se udaljujemo od Gospodina i naše slobode. Udaljujemo se od slobode, a srljamo u ropstava koja se neprimjetno uvlače u naša srca i misli. Postajemo robovi tih istih želja i potreba. Često naše srce, sa svim što se zbiva u njemu, izgleda kao neka tržnica, gdje ima svega, zar ne? Želimo više novaca? Dobro, ali zašto? Što ćemo učiniti s tim novcima? Imati više unutrašnjeg mira i zadovoljstva? Bolju djecu ili bračni život? Bolje međuljudske odnose? Učiniti neko dobro djelo? Ili pak postajemo robovi istoga? Želim veći položaj u društvu, a cijena je vrijeme s obitelji? Da nemam vremena za dječju igru, sportske uspjehe, izlete, večernje čitanje priča, upoznavanje dječjih prijatelja i liječenje svakodnevnih djetinjih problema? Trebamo li baš slijediti bez kriterija i jasnoće sve lažne proroke našeg vremena? Ili možda znati odrediti granice posjedovanja koje osiguravaju život, a ne krasti od obitelji, Boga i ljubavi? Potrebna je budnost. Kršćani su pozvani da bdiju nad vlastitim srcem i željama. Kršćani su pozvani živjeti kreposno. A živjeti kreposno je umijeće. Tajna tog umijeća jest u tome da se shvati da čin volje jest rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja. Znati biti krepostan znači osloboditi se ili biti slobodan od nemira i nezadovoljstva koje nosi neumjerenost i učiniti se sposobnim za postavljanje granica. Postavljene granice za nas postaju izvorom i sredstvom psihološkog i duhovnog rasta.

14.4.2014.

Crkva je uvijek nešto više od mode

Toronto 2014.02.23

Apostol zdravog razuma G. K. Chesterton je zapisao: „Crkva je jedina stvar na zemlji koja može ovjekovječiti određenu vrlinu i učiniti da bude nešto više od mode. Stvar je toliko očita i povijesno utemeljena da sumnjam da bi ju ikada mogao zanijekati. Ne možeš zanijekati da je savršeno moguće da će se sutra ujutro u Italiji, ili Irskoj, pojaviti čovjek ne samo jednako dobar, nego dobar na jednak način kao sveti Franjo Asiški. Dobro, sad uzmi druge primjere ljudskih vrlina, od kojih su mnoge sjajne. Engleski džentlmen iz elizabetanskog doba je bio galantan i idealističan, ali možeš li stajati ovdje na ovoj livadi i biti engleski džentlmen iz elizabetanskog doba? Koja bi fraza nadahnula londonskog službenika ili radnika u ovom trenutku? Možda da mu samo kažemo da je džentlmen, što zasigurno nije? Sva ova imena i pojmovi su časni, ali koliko dugo će trajati? Kraljevstva se ruše, industrijski se uvjeti mijenjaju, predgrađa neće trajati vječno. Što će ostati? Reći ću ti! Katolički svetac će ostati!“.
Težak nam je govor o svetosti na koju smo svi pozvani. Sveci obično obnavljaju duševno zdravlje svijeta i vremena ističući ono što svijet odbacuje, a to nije isto u različitim razdobljima. Stoga je svako vrijeme potrebno svojih svetaca a to nije ono što ljudi žele, nego ono što ljudima treba. Znamo da sol začinjuje i čuva meso, daje okus, ali ne zato jer je poput mesa nego zato što je potpuno različita od njega. Jesmo li mi spremni biti različiti od trendova u ovom vremenu? Uostalom Krist nije među učenicima izabirao izvrsne ljude ili savršene nego vječno neuskladive, sa svim njihovim manama i zahtjevima, što se očitovalo u borbi za prva mjesta, izdaji, zatajenju, sakrivanju i svađanjima. U isto vrijeme to su bili iznimni ljudi, jer su bili spremni mijenjati sebe prema Isusovu nauku. Bili su spremni biti sol zemlje i svijetlo svijeta i nisu gubili svoju kvalitetu, jer su znali da „ako sol obljutavi čime će se ona osoliti?“. Ako mi kršćani postanemo bljutavi i sluge ovog vremena, tko će biti protuotrov vremenu u kojem je „normalno“ starce i djecu eutanazirati, stavljati nagone ispred zdravog razuma i općeg dobra?

14.4.2014.

Životne navike

Netko ima naviku redovito čitati novine, netko surfati po Internetu, netko popiti kavu u omiljenom baru, netko se baviti sportom, netko putovati, itd… Svatko od nas može nabrojiti još neke od navika koje po sebi nisu loše. Ali činjenica je da naša mala zadovoljstva pretvaramo u navike. Nije nevažno kakve su naše navike, jer Alexandre Havard ističe da smo „ono što obično radimo“. Stoga ako želimo živjeti kreposnim životom trebaju nam vrline postati navika. Učestalo nismo svjesni da je i vrlina navika koja se stječe ponavljanjem i kao takva nužno je redovito prakticiranje. Točnije, potrebno je odgajati sebe i djecu za krepostan život. Ako neke ljudske vrline ne posjedujemo, očigledno ih nismo stekli. Reći će Aristotel da je vrlina rezultat navike. Vrline ne nastaju preko noći već je nužno vježbanje, jer što češće ih prakticiramo, to više one postaju nerazdvojivim djelom našega karaktera. Kreposno življenje ustaljuje naše ponašanje i oblikuje karakter. Karakter se oblikuje vježbanjem, dok je temperament prirođen, proistječe iz naravi. Doduše, istina je da nam temperament može pomoći u razvijanju nekih vrlina, ali jednako tako priječiti u postizanju nekih drugih. Ako nam nedostaju vrline postat ćemo robovi svoga karaktera. Stoga vrlina nije talent kojim se koristimo po potrebi, ona je neprekidno prisutna u svim zgodnim i nezgodnim trenucima života. Ako su naša djela obilježena poniznošću, poniznost postaje uobičajen način našeg života. Ako smo razdražljivi i nagle naravi, trebamo se vježbati u obuzdavanju, ako smo neumjereni u ičemu, trebamo se vježbati umjerenosti i kontroli. Ako je dijete sebično, moramo ga učiti davati, ako je dijete svadljivo, moramo ga učiti mirnim načinima rješavanja teškoća. Sve to nije moguće ako i sami ne posjedujemo vrline. Ne možemo se prema Escrivi opravdavati: „Takva mi je ćud… to su stvari mog karaktera. To su stvari nedostataka tvog karaktera!“. Stoga je važno da vrline reguliraju naš karakter. Nemojmo postati robovi naših manjkavosti ili dozvoliti da naša djeca to postanu.

14.4.2014.

Biti ili uzmicati životu?

C

Jeste li se ikada zapitali što je doista naše? Život, talenti koje posjedujemo, djeca ili obitelj u kojoj smo rođeni? Braća ili supružnik? Sve ono što posjedujemo? Neki će reći da je njihov posjed, nekretnine i račun u banci. Naime, kuća i auto jest naše i važno je posjedovati ih, ali ubrzo želimo novi auto, veću ili moderniju kuću, novi mobitel, novu tehniku i različite predmete. Uostalom zar ne radimo da bismo to imali, ali to i nije najvažnije, zar ne? Jer što će nam velika kuća, ako smo sami? Ma kako prekrasan auto posjedovali, neće nam umanjiti samoću i tugu, ili ispuniti nas, jer to je tek prijevozno sredstvo. Iako je komotan i moderan, možda i predmet tuđe zavisti ili dokaz uspjeha, ubrzo postoji veći i bolji. I tako redom. Uistinu, imamo li išta svoje? Doista „što imaš, a da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) pita nas biblijski pisac? Nismo si sami dali život, nismo si dali talente, nismo birali mjesto, a ni obitelj koja će nas odgajati. Sve je to Božje djelo, htjeli mi to priznati ili ne. Stoga ne bi trebalo biti teško odgovoriti da ono najvažnije u našim životima jest „Božji dar“. Zapravo i sloboda iz koje biramo kako ćemo živjeti, ponekad i uzmicati životu kao djelu Božjem jest dar. Nismo plod slučaja već dio Božjeg plana koji trebamo ostvariti iz slobode i ljubavi prema Stvoritelju. Jednako tako djeca nisu naša, ona su Božji dar nama da se ostvaruje Božji naum s nama i po nama. Ako to ne uviđamo itekako smo osakatili vlastiti misterij života i bit naše egzistencije na zemlji, što je tek mali djelić stvarnosti, koji oblikuje i određuje našu vječnost. Papa Franjo ističe: „Svi smo mi po krštenju odabrani od Gospodina. Svi smo odabrani. On nas je izabrao jednog po jednog. Dao nam je ime i gleda nas. Tu se odvija razgovor, jer na taj način Gospodin nas ljubi“. To potvrđuje spoznaju da smo uistinu ljubljena djeca Božja. I ne samo mi, nego i naša djeca i svaki čovjek koji je dio našeg životnog putu. U Boga nema pristranosti (Rim 1,11), nema “strana” jer otvara prilike meni, ali i osobi do mene. Stoga je nužno da smo upućeni jedni na druge, da se obogaćujemo i ne uzmičemo životu, pa i kada dođu teški trenuci, jer sve ima obrise Božje prisutnosti i trag vječnosti. To daje snagu značenja svake etape „biti“, a ne uzmicati Božjem daru.

14.4.2014.

Je li bolje imati ili biti?

Čini se kao da je zavladao trend da ne znamo reći „ne”. Ne znamo reći ne sebi, a onda ni djeci, jednako tako prekomjernom radu i zahtjevima društva. Suvremeni ruski pjesnik Zorin reći će da nećemo moći reći „da“ ako ne naučimo reći „ne“. Radi se o sposobnosti određivanju granica i svjesnim odabirima života. Možda je najjasniji primjer naša teškoća da djeci kažemo ne u njihovim zahtjevima. Koliko puta smo čuli izjavu „ali to imaju svi moji vršnjaci“ kao vrijedan argument da i sami to dobiju. Zamka jest u stvaranju dojma da zadovoljstvo i radost ovise o imati. Stoga su „dobri roditelji“ oni koji djeci sve priušte bez da promisle koje će to dugotrajne posljedice imati za djecu. Uvjereni su da djetetu moraju priuštiti vlastitu sobu, nikako da je dijeli s bratom ili sestrom, barem tri vrste aktivnosti: sport, strani jezici i glazbena škola; rođendane u skupim igraonicama ili restoranima, zimovanja i ljetovanja u poznatim i modernim odredištima. A najnoviji modeli mobitela i tableta jesu ultimativni „must have“ o kojima ovisi vrijednost djece u društvu. Mnogi će se roditelji jednostavno opravdati da su „takva vremena“ ili „ako nisam ja imao neka ima barem moje dijete“. I nije poteškoća što želimo djeci dati ono najbolje, nego što to nije ono najbolje što im možemo dati i čega su potrebni. Na ovaj način im prenosimo stav prema životu u kojem je bolje imati, nego biti i stvaramo od njih ljude ovisne o materijalnom kao jedinom kriteriju njihove osobne sreće i uspjeha. Zapravo ih uvodimo u svoj svijet egoizma, materijalizma i konformizma koji je tako dalek od plemenitih vrlina koje su ukorijenjene u dubinama ljudske osobnosti. Kao da smo zaboravili da postoje „ne“ koji su neprocjenjivo odgojno sredstvo za cijeli život. Uostalom reći će papa Franjo: „Zato su poniznost, krotkost, blagost od velike važnosti u životu kršćana, jer čuvaju malenost, koja uživa gledajući Gospodina. Naš razgovor s Bogom uvijek će biti razgovor između naše malenosti i Božje veličine“.

14.4.2014.

Velikodušnost i poniznost

Svakodnevno smo u dodiru s važnim i nevažnim stvarima koje sačinjavaju stvarnost i potrebna je razboritost da bi donosili ispravne odluke. Kako je moguće biti velikodušni i pritom izbjeći napast taštine ili samo-opravdavanja? Naime, neki će nespremnost da budu velikodušni opravdavati odgojnim razlozima da gladne treba naučiti pecati ribu, a ne im darovati. Osobina po kojoj se velikodušnost razlikuje od taštine jest da se ostvaruje napornim radom i upornošću. Francuski filozof Garrigou-Lagrange rekao je da: „taština voli časti i ugled koji dolaze od velikih stvari dok velikodušnost voli rad i trud koji je potrebno uložiti da bi ih se postiglo“. Učestalo zaboravljamo da su velike stvari zbroj malih i naočigled beznačajnih elemenata. Kuća se gradi ciglu po ciglu, mozaik nastaje slaganjem jednog po jednog različitih kamenčića, dijete uči hodati korak po korak, a govoriti izgovaranjem riječ po riječ. Iako svi znamo da je Isus rekao „tko je vjeran u malom biti će mu i puno povjereno“, teško nam je uvidjeti snagu i važnost napora malih koraka kao priprema da bi znali poduzeti velike koji će svima biti od koristi. Jednako tako ne može se biti velikodušan, a ne uviđati snagu malenosti. Poniznost nam omogućava prevladavanja vlastite sebičnosti i uči spremnosti na trajno služenje drugima. Nažalost, poniznost kao da ima pogrdno značenje jer se danas ponizne osobe smatra neambicioznim i ne vrijednim bilo kakve časti. Zaboravljajući pritom da se primarno poniznost ne tiče odnosa čovjeka prema čovjeku, već proizlazi iz stava čovjeka koji se nalazi pred licem Božjim. Ako čovjek prizna da je stvorenje Božje pozvano u život da oplemenjuje svijet tada je spreman tako djelovati bez obzira na okolnosti života i društva. Spreman je slijediti evanđelje, jer „tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj“ (usp. Mt 20,26), ostvarujući život u punini Božjeg nauma za njega.

14.4.2014.

Roditeljska velikodušnost

Vjerovali ili ne, roditeljsko poslanje temeljno je definirano velikodušnošću i poniznošću. Velikodušnost nije definirana spremnošću da otvorimo novčanik ili da nešto poklonimo, već težnjom duha za uzvišenošću. Korijen velikodušnosti je u čvrstom uvjerenju u najviše sposobnosti ljudske naravi. Stoga širokogrudni roditelji nisu oni koji djeci sve daju i omoguće, nego oni koji su im pomogli da otkriju i žive vlastito poslanje. U konkretnosti života to znači odgojiti djecu da čine i djeluju kako Bog od njih očekuje. O tome će ovisiti kako će živjeti, razmišljati i djelovati u sve dane života. Velikodušnost se otkriva po svijesti o vlastitom poslanju, po sposobnosti da se nada, da se vjeruje i bude smion, po oduševljenju kojim se prihvaća svaki napor potreban da se neko djelo privede uspješno kraju, po sposobnostima da potaknemo na dobro sebe, ali i one kojima smo okruženi. Kako netko živi vlastiti poziv, smatra Alexandre Havard, ogleda se u njegovom pogledu na brak i obiteljski život.
Uskogrudni ljudi gledaju na obiteljski život kao na sredstvo sebičnih ciljeva – stalo im je do toga da se dobro najedu, da im rublje bude oprano, da se ne osjećaju usamljenima, da steknu društveni ugled i tome slično.
Veliki ljudi, nasuprot tome, smatraju da je obiteljski život misija i poslanje koje se očituje u žrtvovanju za druge. Obitelj je prostor u kojem se ostvaruje ljubav i zajedništvo kojima je određeno da rastu, a ne može se rasti ako nema ljubavi i zajedništva. Obitelj nije skup pojedinaca koji se koriste istim hladnjakom, niti je đački dom ili svratište u koje se dolazi nakon posla ili škole. Roditeljski poziv sadržan je u obvezi podizanja djece i dovođenja do zrela i odgovorna doba. Nema važnijega cilja od ovoga. Neprekidna svijest o ovom tajanstvenom i posvećenom poslanju čini od roditelja istinske vođe, muškarce i žene koji nastoje živjeti uzvišenim životom. Tada svaki napor i ulaganje jest dio poziva koji iako začinjen služenjem jest put istinske radosti i ispunjenja, put osobnog rasta u zrelosti i osobnoj veličini.

14.4.2014.

Odgajanje osjetila

Naša osjetila su darovi koje treba umnažati, a napose ih neprestano odgajati kod sebe i djece. Nije svejedno kakvu glazbu slušamo, nije svejedno što gledamo, nije svejedno kakvom rječniku izlažemo djecu od malih nogu i kakve filmove i televizijske programe gledamo pred djecom. Slušati ne znači registrirati zvukove oko sebe nego paziti što oni znače. Ako se u našem obiteljskom životu netko učestalo žali da ga ne slušamo zapravo nam komunicira da ne obraćamo pozornost na misli i riječi, osobnost i potrebe te osobe. Može to biti baka ili djed, neko dijete ili netko od supružnika. Model slušanja „odraslih“ u obitelji, djeca doslovno preslikavaju, jer smatraju da je upravo to ispravan i dobar način. Ako djeca primijete da otac ne sluša mamu biti će sasvim izvjesno da je neće ni oni slušati. Ako je televizor stalno uključen, pa i kod zajedničkih obroka, djeca neće znati blagovati i razgovarati bez njega. Njihova pozornost biti će usmjerena na ekran, nikako na jelo ili na obiteljski razgovor. Teško je slušati, jer je previše rastresenosti u nama i oko nas. Da bismo dobro slušali i tijelo mora usmjeriti svoju pozornost: kad slušamo kako nam dijete govori i kad ga istodobno gledamo, oči nam daju korisne podatke, pa možemo čuti i više od riječi. Kad slušamo glazbu, rado zatvaramo oči radi bolje usredotočenosti. Takvo slušanje je potrebno odgajati da bi se znali skladno služiti s njim. Jeste li pokušali s djecom slušati neku priču? Jeste li pokušali otići na neku izložbu ili u prirodu, diveći se drveću, životinjama koje ste susretali u detaljima običnog parka? Jeste li s djecom ikada „mirisali“ proljeće ili prvi snijeg? Jeste li u oblacima na nebu prepoznavali različite figure, u Svetohraništu Božju prisutnost? Tako slušati znači otvoriti srce. To je biblijski smisao slušanja. Slušati nekoga katkad je najljepši dar koji mu možemo darovati. Dijete koje zna da ga se sluša naučit će se izražavati i znat će i samo slušati. Slušanje je učestalo najbolji način da budemo uz one koji trpe. To je i najsigurniji način da onima koje ljubimo pomognemo naći rješenje poteškoća na koje nailaze. Primjer takvog slušanja je Marija koja je čuvala u svom srcu sve što je čula. Pokušajmo i mi slušati srcem.

5.1.2014.

Izvor poštovanja

postovanje Jedan autor je zapisao da najzlokobniji od simptoma našega suvremenog doba upravo je njegov nedostatak poštovanja – prema ljudima, seksualnosti, svetosti života, smrti, i što je još važnije, prema Bogu. Možda je početak nove godine prilika da ispitamo s koliko poštovanja se odnosimo prema vlastitom životu, prema ukućanima i poslovnim partnerima. A tek prema stvarima? Svojim, ali i tuđim. Osoba koja ne pokazuje poštovanje nužno zauzima sebičan stav jer koristi svijet, a i ljude, samo kao sredstvo preko kojega ispunjava svoja osobna zadovoljstva. Tada osobe, ali i stvari imaju jedinu svrhu da zadovolje moje želje. Ako se osvrnemo na trend čestih rastava brakova, nije li u podnožju istog upravo sebičnost u kojoj kada netko više ne zadovoljava moje potrebe, želje i snove olako se mijenja. Olako se onesposobimo za prepoznavanje unutarnje plemenitosti i vrijednosti osoba i stvari zbog čega dolazi do uskraćivanja najvećih i najljepših stvari koje nam ovaj život nudi, uključujući iskreno prijateljstvo i ljubav koji traju neovisno o našim neispunjenim željama i snovima. Na putu gubitka poštovanja počinjemo jednostavnim obrascima da svojim poslodavcima i strancima iskazujemo veliko poštovanje, a prema svojim ukućanima se odnosimo bez imalo poštovanja. Opravdanja su vrlo realna da nakon teškoga dana na poslu, kada se vraćamo kući, umorni i razdražljivi, lako je biti mrzovoljan prema supružniku ili djeci. Budimo iskreni, ionako „sve to zbog njih činimo“, pa mogu podnijeti malo našeg tereta. Iako zaboravljamo da jedna poslovica kaže: „Prisnost uzgaja prijezir“, a koliko u njoj ima istine potrebno je da odgovori svatko od nas i dokaže suprotno. Uostalom dovoljno je da pitamo naše ukućane da li se osjećaju poštovani od nas? Možda ćete dobiti negativan odgovor i biti će vam teško ali moramo biti svjesni da su naši ukućani, kao i svi ljudi, stvoreni na sliku i priliku Božju, bića s velikim dostojanstvom, kojeg treba poštovati i voljeti. Ljepota življenja ovisi o njegovanju i očuvanju međusobnog poštovanja. A put pokazivanja poštovanja počinje od sitnih detalja svakodnevice: u boji glasa, u stavu i gestama, u načinu ophođenja i prilikama da prihvatimo drugog onakvim kakav jest.

5.1.2014.

Početi iznova

Kap Svaki kraj istovremeno označuje i početak. Nije rijetko da na kraju godine nastojimo sagledati naše uspjehe i neuspjehe, radosti i tuge, razumijevanja i nerazumijevanja, susrete i trenutke samoće. Mnogi će porazi biti nevažni, a neki drugi veliki porazi, ili su nas približili našim ukućanima i Bogu, ili pak su nas okrenuli prema malodušnosti i pesimizmu, produbljenju krize, prekidima odnosa, možda čak i oholosti da sami znamo i možemo bolje dalje krenuti. Ako su nas naši porazi makar malo približili k Gospodinu, znači da smo pronašli snagu da započnemo iznova uz Gospodinovu pomoć, oboružani strpljivošću i poniznošću koje nas čine spremnim da nanovo ulažemo vrijeme i trud, iako ne vidimo nikakve konkretne naznake pozitivnih pomaka u međuljudskim odnosima i okolnostima života. U svakom slučaju uvijek je pitanje spremnosti na borbu i nastojanje da „lijepimo“ različite krhotine naših međuljudskih odnosa i nezgodnih prilika života. Uostalom nije li sam Bog postao čovjekom da nam pokaže da u običnosti i vjernosti u malom jest mjesto susreta s Bogom i izvor istinske snage i radosti. Jedino tako ostajemo otvoreni novosti i nepredvidivosti života. Nije li rečeno: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten“ (Lk 16,10). Reći će Carvajala: “To je kao da nas se podsjeća: bori se bez prestanka u svim pojedinostima, naizgled od male važnosti, ali velike u Božjim očima; točno izvršavaj svoje obveze; pruži osmijeh kome je potreban, pa i ako ti je duša ožalošćena; posveti molitvi potrebno vrijeme, bez da ga skraćuješ; iziđi ususret onomu tko traži tvoju pomoć; provodi pravdu obogaćujući je milinom ljubavi“. Tek tada svaki naš čin zadobit će svoju pravu dimenziju: onu koju ima u Božjim očima, a ne onu koju ima pred ljudima i društvom. Možda je prilika da počnemo iznova: više moliti, više služiti bližnjima, više slušanja srcem, jednostavno „biti“ u svemu što čini našu svakodnevicu.

23.12.2013.

Radost blagdana

Advent u ZagrebuGdje je izvor naše radosti i mira koji ćemo poželjeti jedni drugima ovih dana? U različitim poslovnim prijemima, obiteljskim i prijateljskim susretima, božićnim poklonima ili lijepo uređenoj kući? Čini se da većina ima sve preduvjete da bude zadovoljna i vesela, a ipak smo nezadovoljni i nervozni. Njemački filozof Romano Guardini smatra da nam je zatrpan izvor iz kojeg teče radost. Pri tome misli na naše srce koje je nerijetko zlovoljno zbog tisuće malih neugodnosti tijekom dana. Pojavljuju se u obliku prigovaranja i kritiziranja ukućana zbog nekog neuspješno obavljenog posla ili loših ocjena, ili gužva u trgovinama, ili neplaniranih posjeta, ili traženja poklona. Na tu listu vrlo lako i brzo dodajemo u blagdanskom vremenu. Svako bučno i izvanjsko blagdansko veselje vrlo brzo se raspline. Otvara prostor za tugu i razočaranje koje nerijetko završava u samosažaljenju koje se “hrani” skrivenim očekivanjima da možemo promijeniti okolnosti života ili osobe koje su nam bliske. Iako znamo da ne možemo mijenjati druge ili okolnosti nismo spremni mijenjati ni svoje ponašanje. A mogli bi moliti jer molitva je način koji mijenja ne samo osobu koja moli, već i ljude oko nje. Molitva je susret sa sobom i Bogom i otkriva se radost koja počinje živjeti u srcu i duboku je ukorijenjena. Takva radost je stanje duha, dar Duha svetoga koji pomaže čovjeku da živi ispunjen životi i onda kada ne može priuštiti sebi i svojoj djeci najbolje i najskuplje poklone. Stoga roditelji koji mole sa svojom djecom uče djecu istinskoj radosti. Povezuju se na osobit način, najprije s Bogom, a onda i međusobno. Reći će mali brat Carlo Carretto: “Isus je toliko želio posljednje mjesto da je teško da će mu ga netko moći oteti. Nazaret je bio posljednje mjesto: mjesto siromaha, bezimenih, nevažnih, radničke mase, ljudi pognutih pod teškim zahtjevima posla za nešto kruha. Ali i više. Isus je “Svetac Božji”. Pa ipak, “Svetac Božji” svoju svetost ne ostvaruje neobičnim životom, već životom upregnutim u svakodnevnom radu, obiteljskom i društvenom životu, skromnim, jednostavnim djelatnostima svih ljudi”.

23.12.2013.

Post od darova

borMože vam zvučati čudno ovaj naslov napose u vremenu kada se približava vrijeme darivanja koje postaje središte naših preokupacija. Skloni smo vrijeme došašća pretvoriti u vrijeme „lova“ na poklone zaboravljajući pri tome smisao Božića. Gilbert Keith Chesterton napisao je: „Svi zdravi stari božićni običaji povezani su sa stvaranjem ozračja da nitko ne smije dodirnuti, ili vidjeti, ili znati, ili govoriti o bilo čemu vezanom uz Božić prije stvarne pojave Božića. Volio bih kada bi se ovaj princip prihvatio u pogledu suvremenih božićnih ceremonija i publikacija“. Ali darivanje je svima nama urođeno i čini nas ljudima. Korijen darivanja je u početnom daru života od naših roditelja. Taj dar primljen je nezasluženo i promijenio je praksu darivanja jer je otvorio prostor zajedništvu obitelji. Zapravo Božić je, prema mišljenju pastoralnog teologa Paula Michaela Zulehnera „brutalno vrijeme istine“ koji pod pritiskom sklada i idiličnih božićnih priča otkriva kakav je zajednički život jedne obitelji i odnosi u njoj – a kreću se od “šarma doista dobrih odnosa do boli zbog odnosa koji nisu takvi“. Ukoliko krenemo u post od darova to bi nam omogućilo vrijeme da budemo zajedno i počnemo ozbiljnije shvaćati svoje ukućane i prijatelje. Tada ćemo im moći darovati svoje vrijeme, trenutke zajedništva u pripremljenoj večeri i druženju ali to bi značilo odreći se samih sebe i riskirati savršenu sliku o sebi. Možda i izgubimo nekoga koga ne bismo da smo nastavili s listom skupih darova ali ako je to dovoljno da smo manje voljeni i prihvaćeni, zasigurno nismo ništa više voljeni niti u boljoj poziciji i kada donosimo poklone. Možda je to dobar početak u konkretnosti života izgradnje istinskih zajedništava koja uključuju i odricanje, sviđalo se to nama ili ne. Tek tada ćemo svi zajedno osjećati posebnu svetost dara koji dolazi od Malog Isusa. A poneki skupi dar neka bude djelo milosrđa prema „anonimnom“ primatelju u zajedništvu cijele obitelji.

23.12.2013.

Vrijeme Davanja

daroviČini mi se da smo poprilično, pa i nesvjesno zakoračili u „walmart filozofiju“ u kojoj, ako te kupljena stvar ne čini sretnim, možeš je vratiti i dobiti novu. Sreća je postala kriterij djelovanja i življenja. Jednako tako isti se princip uvukao u naše brakove, u promišljanja o obitelji, u prijateljstva, imajući kao posljedicu popriličnu, a ponekad i trajnu nesposobnost davanja. Naime, danas je sebičnost umotana u prekrasan i šareni papir „samoostvarenja“ ili „osobnog uspjeha“ ili „vrijeme za sebe“ ili „prava na sreću“ kao da svaki od tih stilova života ne dotiče ljude oko nas, a napose obitelj. Zapravo, veliki je uspjeh ako si uspijemo priznati i prepoznati u koji šareni papir smo mi upakirali svoju sebičnost ili potrebu za svojim prostorom u našoj svakodnevici. Autor Smith susrevši se s vlastitom sebičnošću u braku napisao je: „No, istina je da u braku i istinskoj ljubavi nikada nije riječ o tebi. Riječ je o osobi koju voliš – željama te osobe, njenim potrebama, nadama i snovima. Sebičnost se pita: „Što tu ima za mene ako je uzmem k sebi?“, dok ljubav pita: „Što joj ja mogu dati?“. I dodaje: „Niti jedan pravi odnos ljubavi nije za tebe. Bit se ljubavi nalazi u osobi koju volite. I, paradoksalno, što ćeš više istinski voljeti tu osobu – više ćeš ljubavi dobiti. I to ne samo od nje i njenih poznanika, već i od njihovih prijatelja i njihovih obitelji i tisuća drugih koje nikad ne bi ni upoznao da je tvoja ljubav ostala sebična“. Možda u ovom vremenu potrage za darovima možemo krenuti od istinskog davanja sebe, da bi barem, ako ne pokazali više ljubavi, prepoznali što ta osoba istinski želi. Možda će već biti presretna pažnjom i prepoznavanjem napora da jesmo s njom i dušom i tijelom. Ne radi se samo o bračnom odnosu, već u odnosu s djecom, s djedovima i bakama, s rođacima, susjedima, kolegama na poslu. No u tim našim naporima i minijaturnim koracima koje ćemo poduzeti Gospodin će rasvijetliti gdje se sve još trebamo popraviti, što još treba čistiti i posebice, koliko su neke stvarnosti života u našim očima često sasvim krivo izgledale, a onda se i živjele.

23.12.2013.

Bog ponovno stvara

Baka_djedPapa Franjo je istaknuo: “Narod koji ne poštuje djedove i bake, bez pamćenja je i bez budućnosti…“ i dodaje: „Ako se neki narod ne skrbi o djedovima, ako ih ne poštuje, onda nema budućnosti, jer nema sjećanja, izgubio je pamćenje“. Živimo u društvu koje ne poštuje starost jer su stari ljudi „teret“ zbog bolesti i potrebe za našom stalnom brigom, „dosadni“ zbog njihovih priča kako je to bilo nekad, a onda i „smetaju“ jer nas usporavaju u svakodnevnoj jurnjavi za uspjehom. Uspjehom koji je definiran vječnom mladošću, ugađanjem sebi i nesposobnošću za ikakvim oblikom služenja drugima. U takvim društvenim uvjetima starost je „opasan“ podsjetnik na prolaznost života, na nemoć, na bolest i ovisnost o tuđoj pažnji i pomoći. Olako se zaboravlja da su djedovi i bake korijeni naše obiteljske povijesti, a onda i zalog naše budućnosti. Bog je preko njih stvorio nas, a mi našu djecu, a naša djeca će svoju. Bog koji voli život dao nam je dioništvo u beskrajnoj i fascinantnoj avanturi koja se zove život u kojoj djedovi i bake donose povijest i prenose vjeru, ufanje i ljubav. Ostavljaju nam u naslijeđe duhovni i tjelesni polog onog što jesmo, odakle dolazimo i kamo idemo. Moramo vjerovati u život jer se samo na njemu može graditi ili se ne gradi uopće. A sastavni dio života je naučiti voljeti i biti strpljivi sa svime što je staro, možda već slomljeno, šepavo i ne tako savršeno i društveno prihvatljivo jer tek tada možemo vidjeti istinsku dubinu života, a ne ostati na površini sjaja koji ionako blijedi. Potrebno je biti skroman i ponizan pred veličinom nečijeg života. Upravo zato su važni djedovi i bake da bi nas učili strpljivosti i upornosti u zajedničkom čuvanju i prihvaćanju prolaznosti života koji omogućava rast stabla naše obiteljske budućnosti. A istinska ljepota života jest u spoznaji da koliko god mi svoj život ili nečiji drugi život prekrili negativizmom, razočaranjem i gorčinom, Bog ponovno i ponovno stvara nove mogućnosti života.

23.12.2013.

Zime Života

mediciChristine Ponsard pita da li kao roditelji dok brinemo o vitaminima za zdravlje tijela napose u zimskom vremenu razmišljamo i o „duhovnim vitaminima“? Razmišljamo li ikada o dnevnoj dozi duhovne zaštite za sebe, a onda i za djecu? Radi se o dozi „duhovnih vitamina“ koji su srcu potrebni da bi rasli u ljubavi prema Bogu. Brinemo li kako bi djecu osigurali povjerenjem u Božju ljubav i prijateljstvo, a onda i na milosti roditeljskog blagoslova? Ili nam se sve ovo čini odveć staromodno i nepotrebno? O čemu se tu zapravo radi. Svi poznajemo umor koji nas vodi u začarani krug: budući da smo umorni, pretjerujemo u aktivnostima, postajemo nervozni i tako rasipamo energiju, pa na kraju budemo doslovno iscrpljeni. Zbog umora se često zatvaramo u sebe, postajemo usredotočeni samo na obveze ili poteškoće, nikad nismo na raspolaganju drugima. Kad su nam uši, oči i srce zatvoreni za druge ljude, ni Bog ne može ući. Kako onda izaći iz tog začaranog kruga? Pa uz pomoć duhovnih vitamina koji se doduše ne kupuju u klasičnim ljekarnama nego su nam „besplatno“ darovani i nadohvat ruke. Radi se o sakramentima, molitvi i čitanju Božje riječi. Upravo jer su tako jednostavni i dostupni tako su nepravedno zanemareni i učestalo podcijenjeni. Bog nam se daje obilno i bez prestanaka, ali se ne nameće, ne prisiljava, ne iscrpljuje niti iskorištava. Zato onda tako rijetko idemo na Njegov izvor? „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, ne će ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,13-14). Jesmo li uopće svjesni snage sakramenata, posebno euharistije i pomirenja? Jesmo li sposobni reći: „Gospodine, ja sam samo oruđe u tvojim rukama. Nisu važni moji planovi, nego ono što ti želiš učiniti preko mene“. Ako jesmo onda ćemo se u zimama života moći oduprijeti „virusima“ obeshrabrenosti, zatvaranja u sebe ili beznađa. Jednako tako koliko sami uzimamo i brinemo o duhovnim vitaminima toliko ćemo davati i djeci.

23.12.2013.

Odgoj duše

grupni radJeste li ikada razmišljali o svojoj duši? O tome može li nas Duh Božji ispuniti ako nismo spremni urediti svoju dušu? Uostalom može li se urediti dušu bez kreposnog života? A živjeti kreposno niti je jednostavno niti moderno. Za takav život potrebno je vrijeme, trud i umijeće. Ljudski odgoj je produžena ruka Božjeg odgoja, a samim time i najplemenitija zadaća povjerena čovjeku od Boga. I ne odnosi se to samo na roditelje, učitelje i svećenike, nego cijelu zajednicu: obiteljsku, školsku, župnu, profesionalnu. Kaže afrička poslovica da je za odgoj jednog čovjeka potrebno čitavo selo. Osjećamo li imalo odgovornosti za to kakve su naše obitelji i zajednice ili smo tek dežurni promatrači i kritičari. Uostalom način na koji doprinosimo ili ne doprinosimo odgoju pokazuje stupanj naše osobne zrelosti. Osobna zrelost određuje odnose s drugima, a onda i sposobnost odgoja. Naime, samo zrele osobne sposobne su misliti svojom glavom i odlučivati svojom voljom, ali jednako tako istovremeno voljeti ljude, živjeti za njih i s njima. Ta unutrašnja uravnoteženost otvara prostor za prihvaćanje druge osobe sa svim kvalitetama i slabostima, gradeći neumorno dijalog. Zrela osoba prihvaća vlastito dijete kao Božji dar koji treba usmjeravati prema punini ostvarenja njegove osobnosti. Da bi mogli na takav način odgajati moramo biti spremni slušati ali i čuti, razgovarati, ali i biti spremni mijenjati vlastite prosudbe, planove i širiti svoj pogled u svjetlu Božje ljubavi. Tada ćemo biti spremni razumjeti, prihvatiti Božji poziv i odgovorno ga živjeti kao kršćanin, roditelj, supružnik i kolega. Tada ćemo imati uspjeha i u duhovnosti, jer zrela osobnost je temelj zdravoj duhovnosti, a to nije moguće bez osobe Isusa Krista. Ako i jest kroz naše odrastanje nešto izostalo, kroz molitveno ozračje dopustiti ćemo Kristu da nas svojom riječju, poukom, primjerom i kroz molitvu osobno odgoji za zrele ljude i kršćane.

23.12.2013.

Obitelj moli, čuva vjeru i živi radost

Obitelj moliPapa Franjo na misi s obiteljima na trgu sv. Petra propovijed je oslonio na tri temeljne točke kršćanske obitelji: obitelj koja moli; obitelj koja čuva vjeru; i obitelj koja živi radost. Pitanje koje se nameće svakoj obitelji jest kako moliti? Ili još preciznije: kada moliti? Kako čuvati vjeru? Ili još zahtjevnije: kako čuvati nešto što posjedujemo tek kao blijedi trag iz djetinjstva? Nešto vezano samo uz velike blagdane i običaje naših baka? Kako živjeti radost u obitelji kad nam nešto stalno nedostaje ili nas pritišće? Kada i naši izvori radosti, „imati i biti“ tako se brzo isprazne, a i mijenjaju? Kažu neki da je nekada bilo lakše, bila su druga vremena i drugačiji zahtjevi društva. I zasigurno jesu, ali odgovori se nikada nisu nalazili „izvan“ nas nego u nama. Odgovor na svako od pitanja je uvijek osoban i proizlazi iz odnosa s Bogom, iz naše molitve, iz naše snage da idemo na istinski izvor radosti. Nadbiskup Fulton Sheen istaknuo je pitanja koja će Krist postaviti svakom od nas -ne društvu, ne vremenu, ne drugima- kad se nađemo pred njim: „Pokaži mi ruke. Imaju li ožiljke davanja? Pokaži mi stopala. Jesu li izmorena služenjem? Pokaži mi srce. Jesi li ostavio mjesta za božansku ljubav?“. Uostalom ako si postavimo ta ista pitanja nakon što pročitamo tekst, znat ćemo koji je odgovor kako i kada moliti u obitelji, kako sačuvati vjeru, kako biti radosni. Imamo vrijeme za teretanu, za kozmetičarku, za wellness tretmane, za kave i večere u različitim restoranima. Logično je da za Boga baš i nemamo, jer su nas preuzeli i umorili svi drugi termini. Nerijetko se opravdavamo našim pravom, a nikada se ne upitamo na što to Bog ima pravo u našim životima? Možda ima samo pravo na ponovno pribijanje Njegove ljubavi na križ? Ipak, može se moliti Oče naš zajedno u obitelji makar samo prije jela, zajedno čitati Bibliju, zajedno ići na misu, zajedno volontirati u župi. Naime, ako Božja ljubav nedostaje, onda će nam i obitelj gubiti sklad jer prevladavaju samo osobne potrebe koje gase radost.

23.12.2013.

Franjin svijet se otvara svima

sv. Franjo_1Sveti Franjo kao adolescent i mladić i nije bio čovjek mira kojem se danas divimo. Rastao je u obitelji koja je pripadala klasi u usponu, klasi koja je težila za bogaćenjem i bila žedna moći. Nije čudno da je i mladi Franjo imao velike ambicije, volio je ostavljati dojam, izdizati se iznad drugih, dati se slaviti kao predstavnik zlatne mladeži. Bio je rado viđen gost svake obitelji jer onako inteligentan, spretan i bogat imao je pred sobom sjajnu budućnost. Uostalom ne prepoznajemo li olako identični model favoriziranog ponašanja u našim obiteljima i društvenim krugovima. No susret s Kristom mijenja Franjin pogled i odjednom uviđa naličje svog staleža u kojem ima povlašteno mjesto. Nekadašnji mladi, elegantni i oholi buržuj sada se usuđuje uputiti prema ljudima od kojih se držao na odstojanju, koje nije htio ni vidjeti, koje je isključivo iz svog svijeta. Naime, želja za uspjehom pod svaku cijenu rijetko je slobodna od sebičnosti i sebeljublja. Ta želja često stvara uvijek nova odbacivanja. Možda je vrijeme da se i mi upitamo koga isključujemo iz našeg svijeta? Možda neuspješne, ili bolesne, ili stare članove obitelji i društva? Možda neke poznanike jer nisu dovoljno dobri, pametni ili ugledni? Možda župljane koji rado pomažu u župi ili one koji ne žele? Možda one koji surađuju sa župnikom ili one koji ne žele surađivati? Uostalom modeli i razlozi isključivanja doista mogu biti širokog spektra i tu ljudskoj „maštovitosti“ nema kraja. I to prenosimo na djecu, ako ne izričito riječima, djela nas svakako odaju. Ali Franjo mijenja svoje načine od trenutka kada uzima za leću samog Krista. Tada širi krug odnosa ali i mijenja samu kakvoću odnosa. Od ambicije, težnje za vlašću i nadmoći prelazi na sućut, na želju za zajedništvom. Njegov svijet se otvara svima i gradi zajedništvo u kojem se poštuje različitost. Ne radi se više o pridobivanju ikoga za ičiju stranu, već o poštivanju jedinstvenosti svake osobe. A u nama? Ima li u nama snage da slijedimo svetog Franju?

23.12.2013.

Potrebno je paziti na zajedništvo u obitelji i čuvati ga

Ps 128Svatko od nas posjeduje iskustvo dobrih ali i loših životnih okolnosti koje su nam podjednako bile prilika za činiti dobro ali i zlo, za izgradnju ali i za odbacivanje odnosa s Bogom. Iako smo često skloni okolnostima pripisivati „krivnju“ u životu jer ih ne možemo birati, stvarnost je bitno drugačija. Okolnosti života nisu presudni element uspješnog ili neuspješnog braka, ili odgoja djece jer smo mi oni koji biramo kako ćemo reagirati u zadanim uvjetima. Zapravo se trebamo upitati znamo li živjeti pouzdajući se u Boga da će nam dati snage i volje da slobodno izabiremo živjeti ih kao priliku za rast u dobroti i ljubavi. Preduvjet za to je istinsko traženje, a onda i pronalaženje malih koraka okretanja sebe uvijek i neumorno prema dobru. Upravo ti mali koraci moraju imati duboki smisao ako želimo oprostiti nevjere i razočaranja, ako želimo prihvatiti nove okolnosti života i krenuti dalje, ako želimo uspjeti kao supružnici i roditelji. Jednako tako ne smijemo zaboraviti da ćemo za vrijeme tih malih koraka osjećati teškoće, i nelagodu, i tugu, i želju da odustanemo ali potrebno je izdržati na putu prema zajedništvu i povratku korijenima odnosa, ali i samim počecima. Ako tome ne učimo djecu, ni ona neće biti sposobna prihvaćati život koji im dolazi, ni velike radosti i zadovoljstva, a još manje tuge. Uostalom, u životu se ne radi o imati, nego biti. Stoga je izuzetno važno paziti na zajedništvo obitelji i čuvati ga. To konkretno znači brinuti o onome što je nužno za održavanje obitelji, znati raspolagati s vremenom i snagom koja se od nas traži u ime obitelji. Nužno je ove obiteljske vrijednosti znati uskladiti s ostalim vrijednostima kojima svatko od nas na svojevrstan način služi: vlastiti poziv, umjetničko, sportsko ili karitativno djelovanje ali ništa od toga ne smije biti na štetu obitelji. Ne smijemo zaboraviti da sve gubi smisao kad ikoje drugo ispunjavanje ili izvršavanje obveza ili aktivnosti ide na štetu one pripadnosti koja je temeljna kad je osoba izgovorila „da“ svojem braku, „da“ svojoj obitelji, „da“ zajedništvu. To je „da“ koje mora biti konačno, ako želimo da bude izgovoreno odgovorno.

23.12.2013.

Čovjek koji voli ujedno je i voljen

drvoPsihoterapeutkinja Elisabeth Lukas ističe da je život postojano napredovanje, iz sata u sat, od jednog do drugog životnog koraka, da bi čovjek mogao u potpunost pripadati sljedećem životnom koraku. Tko jednom uđe u sadašnjost okrenute glave u prošlost, u neuspjehe prošlosti i nerazriješene odnose, biti će ubrzo duševno i tjelesno oštećen i postat će sličan Lotovoj ženi koja se okrenula natrag da vidi kako Sodoma propada (usp. Post 19,26). Obiteljske razmirice, konflikti i svađe vise na našim nogama poput teških utega i onemogućuju napredovanje i radost u vlastitom životu. Može se dogoditi da smo mi oni koji namećemo utege vlastitih neispunjenih očekivanja ili planova našoj djeci, napose kada se odlučuju na samostalan život ili su njihovi izbori života drugačiji od naših usmjeravanja. Ta nit neprihvaćanja slobode izbora i spremnost da usprkos i unatoč svemu budemo uz njih, provlači se kroz sadašnjost kao teško opterećenje, a truje i budućnost, kako nama tako i djeci. Ta nit neprihvaćanja je „stalno tu“, visi istovremeno u zraku i ne dozvoljava osobi da čini izbore i odrasta u ozračju ljubavi i prihvaćanja. Uostalom nije li u prispodobi o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,11-32) manji „problem“ mlađi sin koji se vratio ocu od starijega koji je uvijek uz njega ali ne srcem i povjerenjem u njega. Kao da zaboravljamo na staru biblijsku izreku koja glasi: „Ne čini čovjeka nečistim ono što ulazi u usta, nego ono što izlazi iz srca“. Drugim riječima ne određuje čovjeka ono što je o njemu odlučeno, bilo sa strane roditelja ili prijatelja, bilo sa strane pozicije u društvu koja mu je dodijeljena na temelju njegove naobrazbe, nego ono što on samo odlučuje biti u susretu s nepravdom, teškoćama, bolima, nerazumijevanjem i teškim obiteljskim situacijama. Ne možemo razloge svojih neuspjeha ili nezadovoljstava prebacivati na leđa drugima ili pak okriviti nepovoljne okolnosti života. Svatko nosi svoj teret i odlučuje kakva će osoba biti kao roditelj, supružnik, susjed ili kolega na radnom mjestu. Ne smijemo zaboraviti da čovjek koji je voljen može zbog toga jer je voljen biti sve što želi. Čovjek koji voli ujedno je i voljen. Jednako tako čovjek koji na sebi osjeća mržnju također može biti sve što želi. Ali čovjek koji mrzi je bespogovorno mrzitelj. Čovjek koji je nemiran u sebi bespogovorno širi nemir oko sebe. A kakvi smo to mi ostaje na nama da se zapitamo i da si iskreno odgovorimo, jer se po plodovima i prepoznajemo.

23.12.2013.

Propovijedajte uvijek Evanđelje

sv. FranjoIspred neke poteškoće potrebno je naučiti djecu da se upitaju što mogu oni sami učiniti, a ne samo čekati što će drugi, napose roditelji za njih učiniti. Jednako tako potrebno je poticati u djeci sposobnost uočavanja da posjeduju snagu odlučivanja, ali i da svaka odluka i djelo ima odjeka na njihov život i druge ljude. Već malu djecu potrebno je usmjeravati na dobar put u sitnim detaljima. Moramo ih naučiti da prepoznaju i prihvaćaju vlastite pogreške, napose u igri s drugom djecom ili starijom braćom. Ne smijemo zahtijevati od druge djece da preuzimaju pogreške jer su „stariji“ i morali bi znati. Pogreške su sastavni dio života i nije ih teško počiniti, ali je itekako važno naučiti djecu da počinjena pogreška ne znači da smo loša osoba. Biti iskreni, a onda i pravedni veća je vrijednost od biti „savršeni“. Savršena osoba ne postoji, a savršenstvo je nedostižno. Učestalo i mi odrasli zaboravljamo da veća sloboda i mogućnosti odgovaraju većoj odgovornosti, te nesvjesno preuzimamo odgovornosti djece i osakaćujemo ih za mogućnost rasta u istini i ljubavi. Može se biti osoba od povjerenja samo ako smo iskreni, a ne ako smo bez grijeha, ili hvaljeni u društvu ili nam drugi zavide na društvenom statusu. Ako kroz ovakav odnos i odgoj za odgovornost preuzmemo da preispitamo svoj duhovni život itekako možemo razumjeti zašto nam papa Franjo govori: „Znate da se bojim tihih kršćana. Na kraju postaju poput baruštine“. Napomenuo je da se boji i onih koji – kako je napisao – vjeruju da sve znaju, onih koji su umišljeni. Oni pak, – prema Papinim riječima – i ne primjećujući pomalo zatvaraju svoje srce za Gospodina, i na kraju su usredotočeni samo na sebe. To su kršćani koje je Sveti Otac nazvao “kršćanima sa samima sobom i za sebe”. Nema tu pogrešaka, ali nema tu ni rasta, nema tu prihvaćanja različitosti i odgovornosti za duhovni život u župi, ni odnos prema župniku i nastojanjima da Božje djelo snažnije zaživi s našom pomoći. Uostalom možda samo pokušava kao sv. Franjo sa svojom subraćom: „Propovijedajte uvijek Evanđelje, a ako je baš nužno, onda i riječima“.

23.12.2013.

Koliko smo stvarno zaposleni?

TimsAko iskreno promotrimo svoj dan, bez obzira koliko smo zaposleni, možemo pronaći da smo u svakom danu protratili nešto vremena. Netko s bespotrebnom dodatnom šalicom kave, ili pola sata i više gledajući dosadne i besmislene televizijske programe, ili čitajući novine koje smo mogli pročitati za deset umjesto dvadeset minuta, ili na Internetu u različitim „tražilicama“ koje su nas odvukle i još mnogo drugih primjera. Potrebno je biti iskren sam sa sobom i s Bogom također i u načinu provođenja vremena. Stoga je nužno kako kaže sveti Josemaría: “Ispit savjesti. Svakodnevna zadaća. Nijedan poslovan čovjek ne zapušta računovodstvo. A postoji li ikakav važniji posao od onog vezanog za vječni život?“. U ispitu savjesti, koji u sebi također uključuje preispitivanje upotrebe vremena, potrebno je u Božjoj prisutnosti nekoliko minuta na kraju dana rasvijetliti svoj dan pitajući se kakvi smo bili kod kuće, na poslu, sa svojim prijateljima. Potrebno nam je identificirati te slabe točke našeg života, od obiteljskog do duhovnog da bismo ih mogli popraviti. Možda je došlo vrijeme da ih prepoznamo i odlučimo preoblikovati u svakodnevno služenje svojim bližnjima. Možda da započnemo s 5 minutnim posjetom Crkvi koja nam je usput od kuće do posla, možda s jednom deseticom krunice u autu umjesto slušanja glazbe, možda s tihim blagoslovom djece prije odlaska na posao, možda s redovitim čitanjem nekog kršćanskog portala, itd. Samo tako ćemo moći upoznati, zavoljeti i služiti Isusu isto onako kako upoznajemo i ostajemo u ljubavi sa svojim bračnim drugom, s članovima obitelji, s prijateljima. S Isusom ćemo tada kao i s njima, redovito provoditi određeno vrijeme, ali na svakodnevnoj osnovi. Biti će to put prepoznavanja potreba drugih. Otac John McCloskey će istaknuti da se nalazimo na zemlji, kao što je bio i Gospodin, „da bismo služili, a ne da budemo služeni“.

23.12.2013.

Prisutnost budućnosti u sadašnjosti

krunicaKada Isus u prispodobi govori o čovjeku koji usred noći moli prijatelja da mu posudi tri hljeba i kada pokazuje da se ustrajnost isplati, neočekivano dodaje: “Ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više vaš Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole“ (Lk 11,13). Koliko puta ste se našli u situaciji da vlastitoj djeci uskraćujete nešto jer znate da nije dobro, a većina vaših prijatelja niti ne razmišlja o tome. Iako se učestalo loše osjećamo jer nam djeca prigovaraju da „svi njihovi vršnjaci čine tako“ i da “drugi roditelji više razumiju svoju djecu i današnje mlade”, taj prigovor da smo „zaostali“ nije lako nositi, iako znamo da je to put koji osigurava dobru budućnost. Svjesni smo da je prisutnost budućnosti u sadašnjosti, jer ako svoju djecu naučimo raditi i moliti, „ora et labora“, osigurali smo im izvor snage za sve izazove života, koji nisu niti mali, niti jednostavni. Navikli smo razmišljati da je prošlost itekako utkana u sadašnjost, ali ne i na koji način.
Za neke od nas prošlost može biti teret i dio destruktivne snage, koju mi roditelji učestalo nesvjesno stavljamo na leđa svoje djece, a zapravo je puno važnije naučiti djecu da je prošlost izvor radosti i zahvaljivanja. Činjenica je da prošlost jest nepovratno vrijeme promašaja i odluka koje su nas ograničile ili nam dokinule neke mogućnosti, ali još je veća istina da je u oproštenju koje nam Bog daje sve negativno oprošteno, jer Božje oproštenje naše je nedostatke prošlosti pretvorilo u pozitivne vrijednosti sadašnjosti. Ima li u nama te spoznaje i sposobnosti da djecu tome poučimo? Većina nas je napeta i pod stresom. Ponekad nismo ni svjesni svoje napetosti i kako se odražava na našu obitelj. Možemo to usporediti sa sviješću o vlastitoj grješnosti. Mnogi od nas nisu ni svjesni veličine svoje sebičnosti i egoizma, jer te se stvarnosti ne mogu uočiti ako nismo otvoreni prema Bogu.
Kao što krv želi kroz naše žile protjecati slobodno i neometano, kao što zrak želi prozračiti naša pluća i donijeti kisik cijelom tijelu, tako Božji život, koji se nalazi u dubini naše duše, želi ispuniti cijelo naše biće i aktivirati naše snage. Zato je važno naučiti djecu moliti, te zajedno s njima moliti.

23.12.2013.

Mogućnosti koje moramo mi sami realizirati

PosaoKoličina znanja i potreba za stjecanjem kompetencija, a onda i materijalnih dobara, u današnjem je vremenu veća nego li u ikojem drugom. Neprestano se juri za količinom, pri čemu se učestalo zanemaruje kvaliteta. Ta pretrpanost sitnim znanjima, specijalizacijama kao i materijalnim potrebama olako i prečesto zatvara u nama prostor za Boga. Paradoksalno je da su to znanja o djelima Božjim u prirodi i svemu stvorenom. Reći će sveti Nikolaj: „I što god je naše znanje veće, a bez vjere, utoliko veći mrtvac leži u duši našoj: odjeven, okićen, prostran, no – mrtvac. Ispod tog mrtvaca leži prignječena i prigušena vjera. (…) Tragedija je njena potpuna. No u tragediji njenoj jeste i tragedija naša, naše sreće, našeg spokoja i našeg optimizma”. Nekada ljudi nisu imali tolika saznanja, niti tehnička pomagala, niti su živjeli u blagostanju, ali su bili otvoreni za Boga. Odnos s Bogom bio je živ i imao je važno mjesto u njihovom životu. Svaki čovjek ima slobodnu volju kojom može birati. Može izabrati ili odbaciti Boga ali Bog je strpljiv jer stoji na vratima i kuca (Otk 3,20). Da bismo izabrali Boga, ostvarili svoje mogućnosti, napredovali i sazreli potrebno je vrijeme, a ono je uvijek nužno povezano sa stvaranjem. U tom procesu postoje mnoge etape koje moramo ostvariti, mnogi koraci koje moramo napraviti. Svaki trenutak koji nam je dan, darovan je kako bismo mogli rasti. Ako se vrijeme upotrebljava za stjecanje bogatstva ili sitnih znanja, uništava se dimenzija vječnosti. Zaboravljamo da je bogatstvo nešto prolazno: „Luđače, još noćas zatražiti će ti se natrag duša. Kome će pripasti ono što si skupio? Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi“ (Lk 12,20-21). Ne samo da će nam se oduzeti kad dođe naše vrijeme, nego i samo prikupljanje materijalnih dobara nosi masku smrti u sebi. Tražiti smisao života u nečem što je izvan nas, a k tome je i suviše krhko, nije ništa drugo nego put u otuđenost od Boga, od bližnjih, od istinskog života.

23.12.2013.

Roditeljski kapital

Obitelj u igriDanašnje su obitelji brojčano sve manje iz straha da se djeci neće moći „sve“ priuštiti, a zaslužuju samo najbolje. Čini se da je roditeljima zadaća omogućiti djeci savršeno djetinjstvo. Kao da su roditelji gospodari života i sreće djece koji zbog manjka vremena i ubrzanog ritma svakodnevice imaju poteškoće kvalitetno se posvetiti jednom, a kamoli više djece. Stoga nisu rijetke majke koje ne mogu zamisliti kako bi omogućile svu pažnju, ljubav i vrijeme da imaju više djece. Nisu rijetki roditelji koji želeći samo najbolje svojem djetetu u stvari su mu „stalno i u svemu za petama“. U oba slučajeva na ljubav prema djetetu gleda se prema vlastitoj volji i namisli koja vodi do iscrpljenosti, razočaranja, a napose straha. Zamka života leži u poimanju da se ljubav dijeli, a ona se umnožava. Ljubeći učimo ljubiti. Zaboravlja se da očinska i majčinska ljubav, vrijeme i pažnja nisu ograničeni kapital koji se pravilno raspodijeli na jednake dijelove u skladu s brojem djece, i čija se veličina mjeri obrnuto proporcionalno broju djece. Svako dijete je različita osoba koja na različiti način traži roditeljsku ljubav i pažnju, stoga roditelji moraju otkrivati različite načine i mogućnosti ljubavi. Što se više djeci daju, to više za njih imaju ljubavi. Svako je novo dijete poput poziva na sve veće oslobađanje od sebičnosti i straha. Jedna majka primijetila je da su je drugo i treće dijete prisililo da daje djeci više slobode, da im daruje više povjerenja, da se malo povuče i na taj način voli svako dijete ali pritom ne gušeći ga istovremeno. A i sama djeca su s dolaskom braće od početnog straha da ih roditelji neće toliko voljeti primili mnoštvo blagodati. Naučili su dijeliti, razgovarati, svađati se, opraštati, a napose živjeti zajedništvo koje traži uvijek nanovo izlaženje ususret drugom. Dobili su dar ljubavi koja se umnožava i ima različite obrise, ali ne posvećenošću meni nego „nama“ kao obitelji. Krist je umnožio pet kruhova i dvije ribice i time nahranio nebrojeno mnoštvo. On će umnožiti i mala djela ljubavi našega svakodnevnog života i ispuniti ljubavlju sve one koje želi da ljubimo, ponajprije našu vlastitu djecu.

23.12.2013.

Nezamjenjivost roditeljskog autoriteta

Djeca u igriPisac Gilbert Keith Chesterton pisao je o važnosti i nezamjenjivosti roditeljskog autoriteta. Naime, 50 godina prošlog stoljeća rekli su mu da se više ne proizvodi toliko lukova i strijela jer ih se smatra opasnim za dječake. Takvo razmišljanje za mudre roditelje činilo se više nego budalasto. Činilo mu se da moderni um nije sposoban razlikovati sredstvo i cilj, organ i bolest, uporabu i zlouporabu. Prva i najočitija istina je da gotovo ne postoji nijedna naprava u domaćinstvu koja nije puno opasnija od malenog luka i strijele. Dijete se može ozlijediti u kuhinji, ali i kupaoni, može se ugušiti s bilo čime, može se slomiti kod pada s ičega visokog. Cijeli se dan kreće između te „smrtonosne“ mašinerije u kući sposobne da ga ozlijedi. Jednako tako šteta koju bi mogao učiniti sa svojim malim strelicama bila bi stoti djelić štete koju uvijek može učiniti s običnim kamenom. Čovjek može biti ubijen kamenjem kao sv. Stjepan. Teško da bi mogao biti ubijen, poput sv. Sebastijana, strijelama iz dućana s igračkama. Međutim, princip je isti. Ako možete naučiti dijete da ne baca kamenje, možete ga naučiti i kada smije ispuštati strijele. Ako ga ne možete naučiti ništa, uvijek će imati nešto za baciti. Gdje je onda zapravo problem? Chesterton smatra da je problem što svijet postaje u potpunosti djetinjast, jer je glavni razlog njegovog slaboumlja u nemogućnosti da cijeni inteligenciju djece. Ne sprječavate dijete da baca kamenje tako da mu ne dozvoljavate da ga ikada vidi. Niti pokušavate pokupiti sav šljunak s plaže zbog straha. Vjerujete u svoj osobni odnos s djetetom. Ako ste ga odgojili da ne baca kamenje na ljude, vjerojatno ih neće gađati niti strijelom. Primjedba da dijete ovisi o određenim napravama, označenim kao opasnim, u pogledu opasnosti usmjerenoj prema sebi i drugim ljudima je besmislena. Za roditelje je normalna stvar odgajati dijete da ne učini nekakvu štetu. Službenici ne mogu slijediti život svakog pojedinog djeteta, kao što mogu njihovi anđeli čuvari. Ne možete imenovati posebnog policajca za svako dijete da ga prati kada se penje po drveću ili pada u jezerca. Tako se moderni duh spustio na neopisivu mentalnu degradaciju pokušavanja zlouporabe stvari zabranom samih stvari, što bi bilo jednako zabrani jezeraca ili zabrani drveća jer je uvijek opasno za nekoga ili nešto.

23.12.2013.

Sve u 10 koraka

go to successČesto susrećemo u novinama savjete kako bez muke i poteškoća do sreće i uspjeha u 10 koraka ili kako biti „in“ roditelji. Poznati američki filozof Peter Kreeft donio je: „Dvanaest najdragocjenijih ideja koje treba usvojiti“. Ističe da nijednu nije izmislio. Ali sve su mu pale na pamet snažno i vatreno kao ‘aha’ iskustvo. Za Kreefta je samo jedna stvar potrebna. Uvidio je da je potrebna jedna stvar koja u red dovodi ostale. Bog je ljubav, dakle moramo voljeti Boga i što god Bog voli. Ako se okrenemo božanskom dirigentu i slijedimo njegovu mudru palicu – a to je njegova volja, njegova Riječ, onda će glazba našega života biti simfonija. Put ka sreći je nesebična ljubav. Sreća nam dolazi samo kad tražimo sreću drugih. Najsretniji ljudi na zemlji su poput Majke Tereze koji nemaju ništa, daju sve, i “raduju se u Gospodinu uvijek” (Fil 4,4). Bog sve izvodi na dobro onima koji ga ljube. Ako je Bog potpuna ljubav, onda sve što želi za mene dolazi od njegove ljubavi i za moje je dobro. Ne nužno da mi odmah bude dobro, jer kratkotrajna bol možda jest nužan put dugotrajnom dobru. Čak i loše stvari koje radimo, iako ne dolaze od Boga, Bog ih dopušta jer su uključene u njegov plan. Sve je Božji dar! Priroda, ljudi, stvari, događaji – sve stvari u našem životu koje uzimamo zdravo za gotovo – Bog nam je odobrio i dao namjerno. Istinito je reći da je svaka snježna pahuljica Božji dar kao što je istina da je svaki novčić očeva nasljedstva dar njegovoj djeci. Bog je sve to učinio samo za mene! Da smo jedino stvorenje na svijetu, kako kaže jedan od svetaca, Bog ne bi učinio ništa manje od toga. Prošao bi čak i smrt na križu, samo za mene. Ustvari to jest učinio samo za mene. Na križu je moje ime. Poznaje nas po imenu jer to je ljubav: intimno, osobno poznavanje. Bit ćemo savršeno i jedinstveno ispunjeni Božjom ljubavlju na nebu. Svaki od nas na nebu će imati vlastitu “kuću” ili sobe u koje će Bog ući na apsolutno jedinstven način, i tada ćemo sve razumjeti i znati. Razmišljamo li ikada o tome? Učimo li našu djecu tim istinama?

21.08.2013.

„Roditelji ionako ništa ne razumiju…“

„Roditelji ionako ništa ne razumiju...“Koliko puta ste u rasprava sa svojom djecom, napose adolescentima čuli: „vi ionako ništa ne razumijete”? Vjerujem da ne tako rijetko. Koliko je nas kao djeca bilo upravo u to sigurno da ćemo svoju djecu uvijek razumjeti i nećemo dozvoliti da naša djeca žive taj osjećaj “nerazumijevanja”? Ta razlika dvaju svjetova, svijet roditelja i svijet djece napose se djeci čini nespojiva, a onda i vrlo razočaravajuća i bolna. Djeca pod razumijevanjem uglavnom očekuju roditeljsko slaganje s nekim njihovim željama ili idejama, napose u adolescenciji. Za roditelje razumijevanje, s jedne strane, uključuje nov pogled i ne nužno slaganje, a s druge svjesnost da nije moguće sve razumjeti. Nije jednostavno saslušati bez predrasuda, s punom slobodom i bez unutrašnje panike da će djeca zalutati kada su njihova razmišljanja daleko od naših odgojnih napora ili očekivanja. Čak i najbolja majka ili najpažljiviji otac neće moći do kraja razumjeti svoju djecu, napose njihovu različitost u odnosima i potrebama iako u jednakim uvjetima odgajani. Istina je da su dobra načela korisna pomoć u odgoju, ali samo pod uvjetom da se ne zaboravi da je svaka osoba jedinstvena, da ima svoje osobno zvanje, svoj osobni put, svoj osobni ritam. Ljudska osoba se ne može raščlaniti na svoje dijelove i razumijevanjem dijelova doći do osobe. Osoba je uvijek više od svojih dijelova, karakteristika, talenta, ponašanja. Reći će Christine Ponsard da: “prvi uvjet da razumijemo osobu jest da priznamo kako je nikada nećemo moći potpuno razumjeti. Iz toga proizlazi poštovanje i poniznost pred nepovrjedivim otajstvom svake osobe”. Da bismo razumjeli djecu, zapravo moramo razlučivati bitno od nebitnog. Svi to moramo znati. Veliki je Božji dar biti roditelj i što se više odričemo nebitnog, “što će ljudi reći” ili “tako danas svi čine” ili “tako su mene moji odgajali” to više postajemo sposobni činiti ono jedino što se isplati činiti, a to je volja Božja.

12.08.2013.

Neizreciva vrijednost malih svari

Neizreciva vrijednost malih svariKoliko smo puta čuli da trebamo slijediti primjer svete obitelji, napose Marije. Možda nam se čini da je njima bilo lako jer od Boga odabrani i vođeni značilo je imati jasnoću i sigurnost puta. Naš život je bitno drugačiji. No je li to baš tako? Prije svega Marija pokazuje neizrecivu vrijednost malih stvari. Bit njezina života je u poniznim svakodnevnim stvarima: uzimanje vode iz bunara, metenje poda, odgoj sina i briga za susjede, razgovor s Josipom uz krpanje odjeće. Uostalom i naš je život rastrgan između posla i kuće, odgoja djece i braka. Marija nije činila ništa izvanredno niti čuda, ali sve što je učinila bilo je s izvanrednom ljubavlju. „Ljubav – i samo ljubav – životu daje kvalitetu. Kod majke obitelji ili žene bez djece, kod domaćice ili ravnateljice poduzeća, uspjeh i plodnost života ne mjere se brojem djece ni profesionalnim uspjesima nego ljubavlju s kojom sve čini“ reći će Christine Ponsard. Koji je naš kriterij? Činimo li sve s ljubavlju ili grčem moranja i pritisnuti rokovima? Ima li sve jednaku vrijednost i našu pažnju? Ako pobliže pogledamo Marijin život vidjeti ćemo da svaki trenutak njezina života jest označen teškoćom i problemima ali ona ima odgovor u mirnom prihvaćanju i sigurnosti predanja u Boga. Marija se predaje Bogu i kada je rodila dijete u štali daleko od kuće, i kada bježi od Herodova ubilačkog bijesa, i kada je podno križa. Marijin život je bio težak ali ona je uvijek tražila najprije „kraljevstvo Božje i pravdu njegovu“. Sve ostalo bilo joj je nadodano. Marija želi samo jedno: činiti Božju volju. Ona traži Boga i samo Boga, a sve se ostalo usklađuje s tom jedinom željom. Naši životu zasigurno nisu kompliciraniji od njezina, pa pokušajmo činiti s ljubavlju ono što činimo, pokušajmo i s Bogom ozbiljno računati, pokušajmo na kraju dana Bogu predati sve neobavljene poslove, neuspjehe, razočaranja ali i radosti i zahvalnosti. Pokušajmo Marijin duh djelovanja barem u nekim segmentima života primijeniti i začuditi ćemo se kako Bog doista čini čuda u malom.

07.08.2013.

Poziv na čuvanje

Ruke za cuvanjeŽivimo u vremenu kada olako bacamo i zamjenjujemo predmete, ali i ljude. Očekuje se određena fleksibilnost zbog učestale promjene radne sredine što nije nužno negativno ako pri tome ne zanemarimo i zaboravimo što je važno čuvati. Nije sve zamjenjivo, niti smije biti, napose ne kada je uvjetovano sebičnim zahtjevima pojedinca ili trendom u društvu. Papa Franjo nas poziva na čuvanje: “To je čuvanje čitava stvorenog svijeta, ljepote stvorenja, kao što nam se poručuje u Knjizi Postanka i kao što nam je pokazao sveti Franjo Asiški: čuvati znači gajiti poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i svijetu u kojemu živimo. To znači čuvati ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, osobito za djecu, starije, one koji su najslabiji, koji su često posljednji na koje mislimo. To znači brinuti jedni za druge u obitelji: bračni drugovi čuvaju jedno drugo, zatim se kao roditelji brinu za djecu, a s vremenom i djeca postaju čuvari roditelja. To znači gajiti iskrena prijateljstva koja su uzajamno čuvanje u povjerenju, poštovanju i dobru. U konačnici sve je povjereno čovjeku na čuvanje i to je odgovornost koja se tiče svih nas. Budite čuvari Božjih darova!“. Ali biti čuvari obiteljskog zajedništva nije moguće ako prije toga nismo čuvari samih sebe. Čuvari od vlastitih sebičnosti potaknutih primamljivim ponuda ovog svijeta i blještavih reklama za „sretan i uspješan život“ ugađanja sebi. Nema života bez odricanja da bi ikakvo zajedništvo uspjelo. Ako želimo biti istinski čuvari svoje obitelji potrebno je slijediti svetog Josipa. Bio je diskretan i ponizan, ali prisutan i vjeran čuvar Marije i Isusa i onda kada nije razumio. A toliko toga u svojim obiteljima ne razumijemo i ne prihvaćamo. Josipov odnos prema obitelji proizlazi iz njegove pozornosti prema Bogu, otvorenosti za njegove znakove i raspoloživosti ne toliko za svoje planove i želje koliko za Božji naum. Iz takve otvorenosti za Boga rađa se osjetljivost za osobe koje su nam povjerene, zna se tumačiti i živjeti s realizmom događaje i teškoće svakodnevice, živi se u pažljivosti prema bližnjima i znaju se donositi mudre odluke. Stoga učimo čuvati s ljubavlju sve što nam je Bog darovao.

07.08.2013.

Gospodin će umnogostručiti naš trud na izvanredan način

Gospodin ce umnogostrucitiUmanjivanje ili negiranje vlastite odgovornosti sve je učestalije u današnjem društvu koje ima tendenciju da za probleme i pogrješke traži krivce u drugima. Upravo zato je nužno da se u obitelji odgaja ta vrednota odgovornosti. Osjećaj odgovornosti i sposobnost prepoznavanja i priznavanja vlastitih pogrješaka uči se od roditelja prije svega primjerom. Ne smijemo se bojati pred djecom priznati vlastite pogrješke i snositi odgovornost, te samim time ostvariti priliku za razumijevanje postupaka. Ako znamo i sami prihvaćati kritiku omogućujemo djeci dodatna objašnjenja vezana uz motivaciju naših postupka, ukazujući da su odluke u životu vrlo često mnogolike, pri čemu biti u „pravu“ ne znači nužno da je drugi u krivu. Odgajati za istinu, za intelektualno i materijalno poštenje, za osjećaj dužnosti i odgovornosti nije jednostavno, a napose znati pohvaliti dijete svaki puta kada uspije biti iskreno i želi ispraviti vlastite pogrješke. Dijete mora znati da se ne traži od njega savršenstvo ili da nikada ne pogriješi, nego da zna učiti na vlastitim pogrješkama i snositi odgovornost za svoje čine. Rast u osjećaju odgovornosti može se usporediti s čovjekovim redovitim odlaskom u vježbaonu i tjelesnom aktivnošću za koju je potreban postupan rad u napredovanju. Ne možemo očekivati da će jednog dana naša djeca sami od sebe preuzimati odgovornost, ako ih nismo tome učili od malih nogu, jednako kao što se nitko neće upustiti u utrku na pet kilometara, ako prije toga nije redovito trčao, niti će početi svirati Liszta nakon svoje treće lekcije vježbanja glasovira. Takva užurbanost dovela bi do neuspjeha, a Bog želi da uspijemo, koristeći i svoj i njegov korak na tom putu. Stoga trebamo usko surađivati sa svojom djecom i s Bogom, te postupno i plodonosno uključivati odgovornost u obiteljski život tijekom nekog vremena, tako da se ona uklopi u našu osobnu i obiteljsku situaciju. Naš će Gospodin umnogostručiti naše vrijeme i trud na izvanredan način, onako kao što je to učinio s nekoliko kruhova i riba, kojima je nahranjeno mnoštvo ljudi, i još je preteklo.

07.08.2013.

Preduvjeti “roda koji ostaje“

Rod koji ostajeRoditelji odgajaju djecu na način kako sami uspijevaju, u vlastitom samoodgoju. Govoriti o samoodgoju znači mijenjati se, biti dosljedni, otvoreni za novo i drugačije, sposobni čuti i žrtvovati se za drugoga. U svakom slučaju to znači graditi svoj životni put i put obitelji prema Božjem planu i zapovijedima, ma kako društvo ili zahtjevi suvremenog svijeta imali drugačije kriterije i mjerila. Da bismo shvatili što je život, napose kršćanski, te bitnu važnost napora na poslu, u odgoju, u održavanju zdravlja, da se postigne i u najvećoj mogućoj mjeri sačuva unutrašnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve dobro koje možemo učiniti jest od Boga i od njega jedinoga. Uostalom i sam je rekao „bez mene ne možete ništa učiniti“ (Usp. Iv 15,5). Važno je da s Bogom i u Bogu sve činimo. Znamo i sami da je i naš život prepun od Boga dopuštenih neuspjeha, kušnja i boli da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nas poštedio, no sve to je potrebno da bi nas uvjerilo u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama i biti „gospodarima“ naših života. Ne valja nam, dakle, težiti za tim da namećemo djeci i obitelji brojne aktivnosti, ma kako dobre one bile, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove i vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv, pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti dozvoljavaju Bogu da u nama i u našoj obitelji djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda,“roda koji ostaje”(Usp. Iv 15,16). Potrebno je da im kao roditelji omogućimo ozračje mira i uravnoteženosti odnosa s ljudima i s Bogom, dobru mjeru brige i spremnosti da pomognemo, ali i s odlučnošću da ih učimo preuzimati odgovornost i rješavati teškoće već od malih nogu, napose svjedočeći im ljubav i vrjednote koje su temeljne za cijeli život.

07.08.2013.

Roditeljska veza

RoditeljiSelma Fraiberg, poznata dječja psihoterapeutkinja rekla je: „Veza s roditeljima mora biti dovoljno jaka i nježna da se osigura mogućnost bogatog emocionalnog života, a ipak ne toliko jaka da bi spriječila dijete u kasnijem formiranju novih afektivnih povezanosti u zreloj ljubavi i braku“. Pitanje koje se nameće roditeljima jest: kakva je moja povezanost s djecom? Iskazujem li dovoljno nježnosti ili možda pretjerujem kompenzirajući na takav način vlastite potrebe? Navezujem li djecu na sebe, ili ih nastojim odgojiti za slobodu izbora i života. Jesmo li svjesni da je svaka osoba, a onda i naše dijete otajstvo. Kako nam objašnjava Christine Ponsard radi se o dvostrukom otajstvu: otajstvo same osobe i otajstvo Božjeg nauma za nju. Posvješćujemo li taj dar jedinstvenosti svojoj djeci? Učimo li ih toj ljubavi Boga prema svakom čovjeku? Kroz nas djeca bi trebala osjetiti da je naša ljubav uvijek nova i da je odraz Božje ljubavi. Sam nebeski Otac daje nam primjer kako vršiti roditeljsku službu i poslanje od njega nam povjereno. Prije svega ne smijemo nikada zaboraviti da smo i mi djeca Božja. Biti dijete Božje znači prepoznati da nas Bog ljubi uvijek novom ljubavi i unatoč našim pogreškama, nevjeri, zatajenju. Bog nam se daje bez zadrške i uvjeta, a nadasve nam daje slobodu odabira. Stoga naučimo ljubiti djecu na njegov način, gledati uvijek na nov način, slobodni od umora i od obeshrabrenosti našim životima ili teškoćama odgoja u svakodnevici. To nije neki rutinski pogled ni kontrola, nego pogled koji si dopušta vidjeti djecu izvan naših predrasuda, navika ili očekivanja. Možda nam se čini i prezahtjevno odjednom gledati djecu kao Božju i slobodnu ali odgajati na takav način moguće je ako započnemo s molitvom za sebe kao roditelje i svako svoje dijete. Molimo Boga da nas prati u našem roditeljskom poslanju i da pročišćava naš pogled na izvoru svoje Ljubavi. Ako odlučimo da obnovimo svoj način gledanja u molitvi biti ćemo sposobni čuti djecu što govore o svojoj braći i sestrama, što kažu djed i baka, njihovi učitelji, njihovi i naši prijatelji. Možda imaju krivo, ali sigurno je da se nikada ne varaju potpuno. Njihov pogled može nam pomoći da i mi sami bolje vidimo svoju djecu.

07.08.2013.

Odmor jest Božji dar

OdmorAko smo tijekom godine zanemarili najbliže ili to samo osjećamo, onda je vrijeme godišnjeg odmora prilika da „nadoknadimo“ i „zacijelimo“ rupe u odnosima. Jasno da je to nemoguće ako polazimo od postavke da je vrijeme odmora samo moje vrijeme u kojem će drugi činiti nešto meni. Znamo da je odmor dar, jer i sam Bog je sedmi dan počinuo. Stoga o nama ovisi kakva nam je nedjelja, kao i vrijeme godišnjeg odmora. Odmor nije samo zabava po vlastitoj želji nego vrijeme da se re-kreiramo, odmorimo, opustimo, počinemo i dozvolimo si biti obnovljeni iznutra. Sve to je nemoguće bez napora da to vrijeme učinimo doista drugačijim. Možemo početi sa sasvim jednostavnim stvarima za sebe i djecu.
– Pronađimo vrijeme za kreativan rad i učenje nečeg novog ili posjet novim mjestima, jer gajimo ljubav prema lijepom i istražujemo nove svjetove i mogućnosti.
– Pronađimo vrijeme za razmišljanje nad onim što živimo, kako funkcionira naša obitelj i kakvi želimo biti, jer u tome je snaga i sigurnost zajedničkog hoda.
– Pronađimo vrijeme za čitanje i čitajmo djeci, jer nas oplemenjuje i daje nam nove ideje i smjernice.
– Pronađimo vrijeme za igru, jer je znak mladosti. Možemo organizirati utakmicu s prijateljima i djecom, s rođacima ili jednostavno trčati, voziti bicikl, šetati ili plivati, ali cijela obitelj zajedno.
Nebrojene su mogućnosti, koje osim dobre volje i spremnosti ne koštaju ništa, a vrijede puno. Možda ćemo sresti jednako tako ljude koji nastoje upravo ovim putem ispuniti vrijeme odmora, bez stresa i gužva mondenih odmarališta, možda ćemo otkriti ljepotu nadohvat, koja može trajati kroz cijelu godinu. I na kraju potrebno je pronaći vrijeme za sanjarenje, jer je osjećaj koji nas vodi prema višem i ljepšem, a sve uklopiti u molitvu, jer molitva je najjača moć koju svaki čovjek posjeduje, a tako je malo ljudi koristi. Susret s Bogom jest onaj koji sve vodi i nadahnjuje. A djeci ćemo istinski prenijeti samo ono što i sami živimo i jesmo, kako dobro, lijepo i plemenito, tako nažalost i obrnuto.

07.08.2013.

Od ‘Fast Food’ do ‘neprestane žurbe’

Fast-foodNebrojeno puta smo čuli kako se svijet mijenja velikom brzinom. Tehnološki napredak, raznovrsna otkrića, napose evolucija ćudoređa, doveli su do velikih razlika između onoga što smo poznavali u našoj mladosti i onoga što proživljavaju naša djeca. Stoga nije neobična zbunjenost i dezorijentiranost mnogih roditelja. Pomislimo samo na put od osobnog računala do mobitela, od „fast food“ do „manjka vremena i neprestane žurbe“, iako imamo sva tehnička pomagala da uštedimo vrijeme. Brzina i žurba nadomjestile su trajnost i kvalitetu, iako znamo da je u svakodnevici nezamjenjiva i nužna strpljivost i upornost. Nije rijetko da je „odmah i sada“ postao kriterij i u našim obiteljskim, prijateljskim i poslovnim odnosima. Ako taj kriterij nije ostvaren, vrlo često jednim „klikom“ brišemo osobe iz života. Kao da smo zaboravili da Isus nije nikada žurio i osjećao manjak vremena, iako je propovijedao Božju riječ, ozdravljao, činio čuda i poučavao ljude, a napose nije „brisao“ nikoga sa svojeg popisa spasenja i slobode postojanja. Njegov način je drugačiji: kada su ga svi tražili, on se povukao u osamu (Lk 5,16). Osama nam je temeljna i životna, jer omogućuje da nanovo možemo posvetiti svoje vrijeme, da bi u svakom danu osvojili prostor za susret sa svojim najbližima i s Bogom. Mnogi će pomisliti da je to nemoguće u današnjem vremenu, jer jedino je moguć ubrzani ritam života i to je navodno jedini moguć istinski život. Zapravo suvremeno društvo stvara iluziju da sve dinamičniji i ubrzaniji život istovremeno jest sve bogatiji zabavom i značajem u društvu. Upravo suprotno, koliko nam je ubrzaniji ritam života, toliko manje imamo vremena za sebe i svoje bližnje. Možda je dobar početak naučiti vrednovati trenutke odmora i počinka u najobičnijim trenucima svakodnevice i učiti djecu da to traže i prepoznaju i u svom malom svijetu.

07.08.2013.

Biti samostalni znači poznavati granice

GranicePapa Franjo je rekao: „briga jednih za druge u obitelji: supružnici se uzajamno čuvaju, a onda kao roditelji skrbe za djecu pa s vremenom i djeca postaju čuvari roditelja. To je iskreno življenje prijateljstva koja su uzajamno čuvanje u povjerenju, u poštovanju i u dobru. U osnovi, sve je povjereno čovjekovu čuvanju i to je odgovornost sviju nas“. Svjedoci smo tendencije u odgoju da se dijete zaštititi od životnih razočaranja, teškoća i frustracija koje su sastavni dio svakodnevice, a vrlo malo se obraća pažnja na osnovne i temeljne elemente koji uključuju psihofizičko zdravlje djece i mladih. Nije rijetko da mala djeca spavaju manje od potrebnoga jer su podređena „aktivnostima i stilu života“ svojih roditelja, i da ono malo vremena što provode s njima zapravo se svodi na tehničko organiziranje života obitelji. Jednako tako, nije rijetko da roditelji adolescenata i mladih smatraju da više nije potrebno da kontroliraju njihov stil života i prehranu: kada idu spavati i koliko sati spavaju, što jedu i kada, jesu li umorni ili ne, koliko su sati na Internetu i kreću li se, kako provode veći dio dana i kako se zabavljaju. Prešutno se očekuju da adolescenti i mladi znaju sami postaviti si granice i ispravno koristiti vrijeme iako još nisu spremni na to, a napose im nedostaje sposobnost organizacije dana i samog života. Istina je da adolescenti imaju potrebu za svojim prostorom i vremenom, ali ne smijemo zaboraviti da se samostalnost uči i postiže unutrašnjim usvajanjem pravila i granica, učenih od malih nogu i neprestano ponavljanih. Pronaći ravnotežu između kontrole, slobode i povjerenja teško je odraslima, a utoliko više adolescentima i mladima. S njima se treba razgovarati, nastojati, diskutirati i na kraju pronaći sredinu za svakog pojedinca, jer ne postoji savršeno rješenje jednom zauvijek i za svako dijete. Uostalom nismo svi jednaki, ali je važno da se znaju vrednote koje su nam kao roditeljima na srcu, i što je u drugom planu. Potrebno je osluškivati, tražiti, nastojati, griješiti i ispravljati, jer samo tako svaka obitelj otkriva da živjeti u punini znači izabrati čega ćemo se odreći.

07.08.2013.

Zavolimo i podržimo ono što je važno

RijeciOdgajati znači osjećati i susretati se s različitim emocijama. Stoga je nemoguće ne osjećati i „negativne“ emocije: strah, brigu, sram, bijes, osjećaj krivnje. Osjećati strah i brigu hoće li nam djeca uspjeti u životu, biti zdrava, hoćemo li imati dovoljno snage da ih izvedemo na pravi put i zaštitimo u ključnim trenucima. Osjećati sram, jer će nas djeca i neugodno iznenaditi, ili će otkriti da nismo „savršeni“, ili će nam s razlogom prigovarati za naše nedosljednosti i neispunjena obećanja u prošlosti. Osjećati bijes zbog svakodnevnih sitnica, ali i u teškim životnim situacijama u kojima nije kako mi želimo ili mislimo da bi trebalo biti. A tek poznati osjećaj krivnje, jer nismo dovoljno vremena sa svojom djecom, ili smo prezahtjevni prema njima. U svemu tome najmanje nam pomaže zatvaranje očiju i razmišljanje da takvih osjećaja nema kod nas, jer je stvarnost bitno drugačija. Bježanje ili negiranje samo ih povećava, ali i sprječava da rješavamo probleme koji ih uzrokuju. Ne treba zaboraviti da nas strah od takvih emocija čini još krhkijima, ne cjelovitijima, a napose egoistima. Jednako tako ne možemo ni djecu učiti kako se nositi s takvim situacijama, te ih onesposobljavamo za zrelo ponašanje. Stoga je nužno da se vratimo doma i u teškim trenucima, svojim temeljima, svom Nebeskom Ocu, a po Njemu i svojoj obitelji sa svime što ona jest. Tada prepoznajemo sav nezasluženi dar, našu djecu i Božje djelo po nama i s nama i uz sve ružne i bolne trenutke. Zavolimo i podržimo ono što je važno i zanemarimo koji put svoju udobnost i pravo na „savršenu obitelj“. Dopustimo da nas djeca i ukućani vole kako znaju i mogu, ohrabrimo njihovu ljepotu i različitost, volimo ih kakvi jesu, a ne kakvi bi morali biti jer: „Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena“ (usp.1 Iv 4,12).

07.08.2013.

Na putu s Bogom svaka teškoća dolazi kao velika milost

PutSusresti teškoće i morati ulagati dodatni napor ne znači da smo nesposobni, da nećemo uspjeti ili da smo pogriješili u odgoju, već je prilika za rast i promišljanje daljnjeg odgojnog puta. Ako odustanemo svaki puta kada nam je teško održati riječ ili biti uporni u zahtjevima prema djeci, biti ćemo uvijek nezadovoljni i frustrirani svojom roditeljskom ulogom i zadaćom. Tata je uvijek super, a mama dežurno gunđalo ili obrnuto. Ako mislimo da ćemo uspjeti samo onda kada smo sto posto u nešto sigurni, nećemo daleko stići, a ni naša djeca gledajući nas kao primjer. Životni napredak se ne ostvaruje kroz ugodne osjećaje, već dolazi kroz pobjeđivanje i čišćenje – a to zna i boljeti. Ali tu se onda očituje naša ustrajnost i odanost. Nakon teškoća uvijek dolazi vrijeme skupljanja plodova i prelazimo na nove razine poteškoća. I to jest život u punini. No i sama teškoća u koju zapadnemo, već je dar, jer nas po njoj Bog želi sebi približiti i tu nas posebno oblikuje. Upravo stoga je besplodno oslobađati djecu od napora i teškoća jer moraju i sami doživjeti, popravljati, učiti i prihvaćati da se može i ne osjećati zadovoljstvo i entuzijazam u radu i svakodnevici. Zauzvrat će naučiti raditi sa strpljivošću i upornošću da bi ostvarili zadani cilj i na kraju bili ponosni i zadovoljni jer su uspjeli, a jednako tako i mi. Podnošenjem napora oblikuje se plemenitost, snaga, znanje i poniznost. Nisu li to vrijedne karakteristike svake osobe koje donose mir u srce i osmijeh na lice, a to ništa izvanjsko ne može zamijeniti. Uostalom svi smo mi prošli kroz teškoće i različite izazove u životu za koje nismo bili sigurni hoćemo li u njima uspjeti. Ako se samo prisjetimo tih trenutaka, puno ćemo lakše razumjeti u kolikoj mjeri i što nas je sve to naučilo za život i ono što danas jesmo, da bi znali i djecu tako usmjeravati.

29.05.2013.

„Isus je pomagao, ali jednako tako nikada nije činio umjesto drugog“

RadUčestalo roditelji oslobađaju svoju djecu od fizičkog napora ali se može primijetiti još jedna karakteristika suvremenih roditelja, a to je pretjerana zaštita. Takav tip zaštite nastoji „osloboditi“ djecu od bolnih trenutaka roditeljskim ubrzanim pronalaženjem rješenja neugodnim trenucima. Kada dijete slomi igračku roditelji je nadomještaju novom, kada se dijete posvađa sa starijom braćom ili prijateljem, roditelji interveniraju prebacujući odgovornost na druge, kada je dijete opomenuto za nedolično ponašanje ili nerad u školi, roditelji to pripisuju nerazumijevanju posebnosti samog djeteta i njegovih potreba. U takvim situacijama kao da zaboravljaju da žalost zbog slomljene igračke ili nekog događaja, prihvaćanje opomene i svega što se djetetu ne sviđa jest zdravo. Naime, uči ga da aktivnosti i biti s drugima može imati posljedice koje izazivaju tugu i žalost, ali jednako tako dobra su pouka za budućnost jer uče granicama ponašanja i odgajaju za odgovornost. Dakako da to dijete ne razumije u datom trenutku, ali roditelji bi trebali. Kako će dijete naučiti i razviti osjećaj za odgovornost ako za svaki neuspjeh ili loše ponašanje roditelji imaju opravdanje i rješenje? Zasigurno je takav način u suprotnosti s Isusovim. Isus jest pomagao, ali jednako tako nikada nije činio umjesto drugih. Činio je samo svoj dio: intervenirao, pomogao, bio, podržavao, ali nikada zamjenjujući drugog svojim zalaganjem i djelovanjem. Isus zahtjeva da svatko učini svoj dio. Ovaj moment je vrlo važan za svakog roditelja, jer učestala i pretjerana zaštita osakaćuje djecu za mogućnost eksperimentiranja vlastitih sposobnosti i granica u teškim trenucima života. Uostalom zahtjevi života s odrastanjem postaju sve složeniji i mukotrpniji, pa je važno dijete postepeno pripremati. Normalno je da roditelji štite djecu, ali pri tome je još važnija dobra mjera i mudrost da zrelo prosuđuju vlastitu djecu i njihove čine, te usmjeravaju na rast a ne bježanje od teškoća zaboravljajući da: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.“ (usp. Lk 11,13).

29.05.2013.

„Ne umarati se…“

MarljivostNe znam jeste li se našli u situaciji da vam drugi roditelji objašnjavaju kako ne žele da se njihova djeca muče i otklanjaju sve moguće poteškoće s ciljem da im djeca budu sretna. Smatraju da je degradirajuće za djecu uključivati ih u kućanske poslove, ili da osjete napor fizičkog rada, jer je najvažnije da budu intelektualno uspješna. Ima i roditelja koji su ograničeni strahom da im djeca nisu sposobna, ili se opravdavaju manjkom vremena da bi im povjerili neki od poslova, jer bi to značilo morati ponoviti posao s očitim gubitkom. Uključiti dijete u posao iziskuje od roditelja prije svega strpljenje, nužno je predvidjeti vrijeme za pogreške i popravak istih, ali i vrijeme za „muljanje“ djeteta, koje je napose korisna aktivnost svakog istraživanja o materijalima i aktivnostima koji su uključeni u posao. Nažalost većina današnje djece ima rijetke prilike da nauče podnositi umor, ulagati napor i žrtvovati se. Nije li odgoj koji isključuje napor i odgovornost, rad i odricanje, zapravo „medvjeđa usluga“ djeci i loša priprema za budućnost? Svi znamo da je život prepun teškoća i napora, te da zadovoljstvo i sreća jesu u rješavanju istih. Istina je da nemamo puno vremena, a niti strpljivosti da uključujemo djecu u kućanske poslove. Ali ako većinu stvari radimo umjesto njih, jer će biti brže i izbjeći ćemo neku “katastrofu”, gdje će i od koga će djeca naučiti držati red u sobi, stavljati odjeću na mjesto, sklanjati tanjure, čistiti, griješiti i popravljati pogreške, isprobavati i uživati u malim uspjesima svakodnevnih poslova? Šteta je ne ponuditi djeci priliku da se osjećaju korisnima, da daju svoj doprinos, jer to im jača samopouzdanje, potiče praktičnu inteligenciju i duh suradnje. Rekao je papa Franjo u odnosu na Boga da: „Novost nas uvijek pomalo zastrašuje, jer smo sigurniji ako sve imamo pod nadzorom, ako mi upravljamo izgradnjom, ako programiramo, ako prema svojim shemama, svojim sigurnostima i po svojoj želji planiramo svoj život“, ali neka novost zaživi i u odgoju. Novost u strpljivosti i uključivanju djece u svakodnevne poslove.

29.05.2013.

„Odgajanje je sudioništvo…“

MajkaOdgajanje nije pitanje ni metode ni tehnike kako bismo se potvrdili pred sobom, pred drugima, ili pred Bogom. Odgajanje je sudioništvo u Božjem stvoriteljskom planu i projektu ljubavi. Sam Bog je postao čovjekom i imao roditelje, i ta činjenica neizravno uključuje naše sposobnosti i ljudsko shvaćanje, ali ih i nadilazi, kako bi nas otvorilo Bogu i drugima, kako bi nas oslobodilo sklonosti da se zatvorimo Božjem planu za djecu, ili zamke „gospodarenja i upravljanja“ njihovim životima. To je jednostavan zadatak, ali je bogat mnogostrukim vidovima koji zahtijevaju i podrazumijevaju prihvaćanje i primanje svakog djeteta kakvo jest sa svim posebnostima i različitostima, ali potom i darivanje sebe u uzajamnom hodu odrastanja i ostvarivanja. Isusov model poučavanja ljudi zapravo je dobar okvir za odgojno djelovanje u našim životima. Isus se obraćao s autoritetom (usp. Mk 1,22; Mt 7,28-29) koji ne proizlazi iz straha koji namećemo svojom ulogom, nego jasnoće života i puta kojim djecu vodimo. Jednako tako s rječitošću, ali ne samo ona koja godi ušima djece nego i grije srce, formira volju da i djeca budu takva i ne može biti samo plod dobrote i ljubavi, već iskazuje vrednote i istinu, napor i teškoće, iako se ne nameće silom. Odnos je to srdačnosti i osjećaja (usp. Mt 12,35), jer znamo da iz obilja srca usta govore, riječ nastaje od uma punog ideja, ali i srca punog osjećaja. Isusov govor jest ponizan, ali i snažan, iako nije vikao na grešnike budio je nadu u oproštenje (izgubljeni sin, dobri otac, izgubljena drahma), ali je i mijenjao svoj način govora u trenucima farizejskog nadmudrivanja. Isus jednako računa s uspjehom i neuspjehom (usp. Iv 1,11 „…k svojima dođe i njegovi ga ne primiše…“), stoga i sami trebamo biti spremni na njih. Imao je pogled koji govori jer je znao da uspjeh ovisi o načinu gledanja, tonu glasa i gestama i razumskom prosuđivanju u situacijama života i pogreškama djece. Njegova ljubav rađala je razumijevanje, povjerenje, strpljivost i dobrohotnost, jer je posjedovao mudrost u ophođenju. Mudrost koja proizlazi iz poznavanja naravi čovjeka, vladanja nad svojim strastima, promišljanja, molitvi i težnji k dobru. Ne bi li i mi trebali na tome graditi svoj odgoj?

29.05.2013.

„Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’“

ObiteljTornielli Andrea, autor biografije o papi Franji, napisao je da su ga ljudi oduvijek doživljavali kao: “Nekoga tko je došao privlačiti osmijehom milosrđa, a ne ‘regulirati vjeru’. Nekoga tko je došao olakšati susret s Isusom. Bliskost, milosrđe, blagost, strpljivost: to su riječi oca Bergoglia“. Papin način može nam doista postati model životnog djelovanja. Nimalo jednostavno, ali s Bogom moguće. Kako nas okolina i djeca doživljavaju u našim nastojanjima? Gradimo li zajedništvo ostvareno na našem služenju da bi i sami mogli rasti u dobru i ljubavi za dobro, a koje će onda i naša okolina slijediti, pa i kada to iziskuje napor, trud i odricanje? Konstruiramo li i ostvarujemo odnose prijateljstva i uzajamnog povjerenja? Imamo li povjerenje u ljude i njihove sposobnosti da mogu i žele činiti dobro? Stvaramo li ozračje bezuvjetnog prihvaćanja i ljubavi koje je nužno da bi i druge osobe prihvatile odnos i bile otvorene odgovoriti vlastitim zalaganjem? Zajedništva nema bez spremnosti na služenje, a služenja nema bez bezuvjetnog prihvaćanja. I sam Isus je dobar primjer takvog načina, jer s onima koji su ga slijedili ili slušali Isus je uspostavljao otvoren i prijateljski odnos. Približavao se ljudima i interesirao za njihovo dobro, ali s autoritetom Učitelja (Iv 13,13). Isusov autoritet proizlazio je iz jasnoće cilja prema kojem želi dovesti osobu kojoj se obraća. Vrlo često je pripremao um da bi mogao doći do srca. Sjetimo se Zakeja (Lk 19,1-10) i Mateja (Mt 9,9). U odgoju prijateljstvo ne može i ne smije biti svrha sama sebi, pa i kada dijete nastoji ostvariti isključivo odnos prijateljstva s roditeljima kao odgojiteljima. Mudrost roditelja je ona koja vodi i postavlja granice odnosa, koji mora biti i jest na rast i dobrobit djeteta. Ali ne smijemo zaboraviti na slobodu i moramo poticati na osobne izbore. Isus je bio jasan i jednostavan, dozvoljavajući da osobe čine vlastite izbore života bilo da ga slijedili ili napuštali (Mt 19,17). Nikada, ali nikada nije prisiljavao na dobro. Kada govorimo o Isusovoj jasnoći mislimo na njegov poziv učenicima i svima nama na dosljednost u odgajanju: „Vaša riječ neka bude ‘Da, da – ne, ne!’“ (Mt 5,37).

29.05.2013.

„Odgojni napor“

PosluzivanjeBez odgoja i odgojnih napora nema rasta u ljudskosti, a ni u kršćanstvu. Odgoj koji smo primili od roditelja i prvih odgojitelja samo je temelj i poticaj za neumorno oblikovanje i formiranje nas samih. Prije svega to je osobni zadatak koji se ne može “natovariti” drugima, jer život pada na vlastita leđa i savjest, kao i razina kvalitete rasta, koji je kontinuirani rezultat inteligencije, volje i vlastitih izbora života. U toj perspektivi odgajati djecu nije nimalo lak zadatak. S jedne strane  iziskuje da neprestano formiramo sebe, a to znači kontinuirani rad na intelektu, da ga koristim na dobro, rad na jačanju volje, rad na osobnim izborima i vlastitoj savjesti. Što nije nimalo lako u vremenu kada smo postali prije svega „potrošači“ reklamnih proizvoda i različitih vrsta zabava kojima vrlo teško odolijevamo, a koje nikako ne favoriziraju unutrašnju zrelost, kao ni psihičku stabilnost i mentalno zdravlje. S druge strane osjećamo manjak podrške u tom zahtjevnom i cjeloživotnom zadatku samoodgoja i odgoja. Možda jedini sigurni put jest slijediti Isusa Učitelja. Isus je prije svega vidio čovjeka i zadovoljavao njegove osnovne potrebe: nahranio je mnoštvo umnažanjem kruha; činio je dobro nadilazeći sociološke i psihološke prepreke koje su onemogućavale ne samo bratsku ljubav nego i solidarnost: razgovor sa samaritankom na zdencu, preljubnica, rimski satnik; poučavao je jednostavnim i razumljivim rječnikom o ljubavi i milosrđu: govorio je o samaritancu pogođenom patnjom bližnjega, o Dobrom ocu koji slavi povratak izgubljenog sina, o pastiru koji ide tražiti izgubljenu ovcu da bi je zaštitio, te je prihvaćao bez predrasuda i opraštao. Ukoliko slijedimo taj put biti ćemo primjer i siguran oslonac vlastitoj djeci na putu traženja i življenja vrednota koja su temeljne, ali rijetko favorizirane u društvu. A na koji je to način ostvarivo u svakodnevici, ostaje na nama kao zajednički zadatak kojemu treba pronaći rješenje.
Ribanje

23.04.2013.

“Odgoj je u prošlosti…”

old_classroomOdgoj je u prošlosti bio smatran kao skup pravila i discipline unutar koje su se vrlo rijetko iskazivali osjećaji i posvećivala pažnja afektivnoj komponenti djece. U takvim uvjetima očevi su bili strogi čuvari pravila i autoriteta koji je najčešće izazivao strah, a majke ili bake su iskazivale ljubav, nježnost i emocije. Činilo se kako ta jasna podjela donosi uspjeh i pokazuje dobru mjere stege i nježnosti. Mnogi od nas se zasigurno sjećaju „pogleda“ kao opomene da smo u nečem pretjerali, bilo pred gostima bilo u ponašanju. Pogled je bio dovoljan i sve nam je bilo jasno. Mnogi odrasli i danas žale za tim starim, pomalo „željeznim“ načinima odgoja u kojem je i fizičko kažnjavanje bilo uključeno. A kazne, kao zabrana gledanja televizije ili igranja omiljenom igračkom su se vjerno i pošteno izdržale, iako sami roditelji nisu mogli znati kršimo li zabranu ili ne. Zanimljivo je kako to poštivanje kazne, iako danas i smiješno, bijaše sastavni dio odgoja i rasta u samodisciplini, ma kako nam je bilo teško. Danas će mnogi reći da su djeca drugačija i da takvi modeli odgoja ne samo, da ne funkcioniraju, nego su i loši. Uostalom moderno vrijeme ekonomskog blagostanja donijelo je mnoge mogućnosti, ali i klimu nesigurnosti, nedefiniranosti i relativizma. Kao da su nestali modeli učenja samodiscipline, kao i jasnoća da svako pravo jest utemeljeno te da postoji poziv na odgovornost, pa su najčešće odgojni momenti podložni fluidnom raspoloženju roditelja ili zadovoljavanju trenutnih poriva djece. Kršćanski odgoj je nešto sasvim drugo. Stoga svaki kršćanin, napose svi oni koji se bave odgojem, bilo kao roditelji ili kao učitelji, ne mogu a da se ne susreću i konzultiraju s Riječju Božjom s obzirom na odgoj vlastite djece, koja za njih mora imati više smisla od „riječi“ humanističkih znanosti ili pomodnog trenda. Isus je poučavao inteligencijom ili umom, ljubavlju, to jest srcem, a i sposobnošću; nadasve je poučavao s velikom strpljivošću. Nisu li to i danas itekako potrebne i vrijedne karakteristike svakog roditelja i odgojitelja?

18.04.2013.

„Koliko smo bogati?“

RelationshipPapa Franjo je rekao da čovjek treba: „…biti poslušan Bogu, i slušati Boga, imati srce spremno ići putom koji nam Bog pokazuje. Poslušnost Bogu znači slušanje Boga. A to nas čini slobodnima“. Pitanje koje nam se nameće jest: „Ali, kako?“ Nastavlja sveti Otac: „Riječ je o tomu da ne slušamo prijedloge svijeta, ‘prijedloge grijeha’, ili kompromisa koji nas udaljuju od Gospodina. To nas neće učiniti sretnima“. Prečesto razmišljamo o teškim grijesima i stvarnostima koje su daleko od nas, jer se trudimo biti pošteni ljudi, jer nismo nikoga ubili, niti ikakvo veliko zlo učinili. Smiriti ćemo svoju nutrinu, jer i naša djeca idu na misu i nisu problematična u odnosu na druge. No je li to baš tako? Možemo započeti od sasvim banalnih pitanja. Kakvi su naši odnosi s braćom i sestrama, roditeljima i susjedima? Možda su opterećeni suvišnim i nepotrebnim neslaganjima. Možda je vrijeme da krenemo u uspostavljanje kvalitetnijih odnosa, ali i da djecu odgajamo za zajedništvo, međusobnu ljubav i pomaganje. Možda je vrijeme za kvalitetniji odnos prema materijalnim dobrima. Logično je da razvijamo sposobnosti i pošteno zarađujemo da bi brinuli za obitelj i one u potrebi, ali se pri tome ne smijemo navezivati na materijalno kao jedini preduvjet sigurnosti i slobode. Upravo suprotno. Materijalna dobra nas mogu zarobiti i ograničavati, a onda i činiti praznima. Materijalna dobra nam nikada ne mogu darovati stvarnosti kao osobe koje nam kažu: „volim te“, „pomozi mi“, „reci mi nešto lijepo“, „ne boj se“, „s tobom sam“, „oprosti mi“, „nasloni se“, „vjerujem“, „nadam se“, „trebam te“. Te stvarnosti dolaze iz punine srca i susreta s Bogom. One daju život i snagu i kada se oskudijeva u materijalnom. To nas čini slobodnim za ljubav i davanje koje ne očekuje vraćanje. To nas čini bogatima. Možda da provjerimo koliko je naše bogatstvo u takvim ljudima ili koliko su drugi bogati s našom prisutnošću?

18.04.2013.

„Kaleidoskop“

kaleidoscope1Ako ste se kao dijete igrali s kaleidoskopom koji je izmislio engleski fizičar David Brewster, zasigurno ste satima promatrali ljepotu različitih oblika i čudili se. Svetoj Tereziji kaleidoskop je slika kojom se služi da pokaže uzaludnost svakog čina koji nije plod ljubavi. Čin sam po sebi i u sebi ne vrijedi ništa. Vrijednost dobiva po snazi ljubavi koja sve obnavlja. Naime, kada je svetica rastavila kaleidoskop unutra je pronašla samo male komadiće vune i obojenog papira. Sjajni crteži bili su samo odraz dvaju ogledala. Kako je sama objasnila: „Dokle god su naši čini unutar kuće Ljubavi, sveto Trojstvo daruje im odsjaja i čudesnu ljepotu. Ali čim izađu iz središta neizrecive Ljubavi, što ostaje? Slama“. Ako to promatramo u svijetlu života, onda znači da se svijet mijenja, ali to ne znači da se mijenja i čovjekova bit. Nikako! Ljudske težnje ostaju iste, dječje potrebe ostaju iste. U ljudskoj naravi nema mnogo razlike između čovjeka danas i kakav je bio prije trideset godina. Zato i danas možemo uživati u Mozartovoj glazbi, nadahnjivati se na djelima Dostojevskog ili diviti se djelima Rembrandta. Zato nas uvijek nanovo dotakne Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13) ili neki drugi omiljeni biblijski tekst. Upravo zato odgajati jučer, danas, ali i sutra znači pomoći djetetu da „postane što jest“: dokraja čovjek. To znači u njemu pobuditi vrijednosti koje su duboko urezane u nj i koje ga jedine mogu potpuno razviti i učiniti sretnim. Stoga roditelji moraju znati što je prolazno (vuna, obojeni papir) od onoga što iz civilizacije u civilizaciju ostaje, te tako otkriva duboku čovjekovu narav. Mladi trebaju roditelje nazočne u svijetu ali ne „preuzete“ od šarenih papira i komadića stakla ovoga svijeta. Potrebni su roditelji koji znaju ljubiti u ovom vremenu, ali jednako tako i oni koji u ovom vremenu prepoznaju zamke i pogrješke. Potrebno je da znaju razlikovati dobre od loših putova, da znaju biti primjer i znak Božje prisutnosti u svojoj obitelji, a onda i u okolini. Tek tada naš život, kao i kaleidoskop, iako jednostavan daje nevjerojatno lijepe slike stvarnosti svima koji nas susreću.

18.04.2013.

 „Dužina, širina, visina i dubina…“

Ljubav1Zamislite kakva je Božja ljubav, kad je sve dao za nas. Od ugleda do dostojanstva, od unutarnje boli i razočaranja svojim najdražima, majci i učenicima, do podnošenja fizičkog mučenja sve do smrti na križu. Nije nam dao od svojeg suviška u vremenu ili novcu, dao je cijeloga sebe i platio cijenu. Platio je patnjom, ruganjem, sramotnom smrću i svime čega se svatko od nas boji i od čega bježi. Bog je mogao „čarobnim štapićem“ sve riješiti, ali tada ne bismo razumjeli ni put ni snagu. I nije da ga sada razumijemo ili srcem slijedimo, iako nam je dao ključ življenja novosti života. Novosti života koja dolazi po umiranju nekog djela sebe i vlastite prošlosti, po izlaženju iz sebe i utabanih staza suvremenog svijeta. Papa Franjo je rekao: „Slijediti, pratiti Krista, ostati s njim zahtjeva neko “izlaženje”: iz samih sebe, iz načina življenja vjere koji umara i plod je navike, iz napasti da se zatvorimo u vlastite sheme koje na kraju vode zatvaranju prostora Božjem stvaralačkom djelu. Bog je izašao iz samoga sebe da dođe među nas, postavio je svoj šator među nas da nam donese svoje milosrđe koje spašava i daje nadu“. A tako smo navikli da dajemo samo od suviška vremena i novaca, ne samo Bogu nego i svojim najdražima. Nije rijetko da nakon ispunjenja svih obveza na poslu, naših sitnih zadovoljstava, obitelj jest još jedna obveza, a rijetko susret darivanja. Odgoj djece postaje teret i poteškoća, a ne stvarateljsko djelo ljubavi povjereno nam od Boga. Susret s Bogom dolazi na red tek nakon što smo namirili sve ostale važne obaveze života. A Bogu treba dati sve najvrednije i prvo, svoje srce, svoje vrijeme, svoje uspjehe i neuspjehe. To ne znači ne se boriti za materijalno ili ne željeti uspjeh, nego sve promatrati u svjetlu Boga kao prvog i jedinog u našem životu. Tada po vjeri Krist prebiva u srcima našim, te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni možemo shvatiti sa svim svetima što je DUŽINA i ŠIRINA i VISINA i DUBINA, te spoznati nespoznatljivu ljubav Kristovu (usp. Ef 12,17-19) i živjeti je u odnosima s drugima.

18.04.2013.

„Grbavo deblo drveta…“

umjetnik i stabloGledajući zdepasto i grbavo deblo drveta nikada ne bi pomislili i povjerovali da može postati zadivljujuće umjetničko djelo. Tek u rukama i dlijetu kipara može se ostvariti ta „novost“ debla ali i genij umjetnika. Jedno bez drugoga ne ide, niti grbavo deblo postaje statua kojoj se dive generacije ljudi niti se kipar može ostvariti bez debla. Ta uzajamnost je doista jedinstveni odnos Stvoritelja i stvorenja. Odnos koji može imati jako puna različitih slika i naličja življenja iste stvarnosti. Možemo gledati na Stvoritelja i imati želja da upravljamo Bogom, odnosno da Boga strpamo u kalupe koje smo mu mi ljudi postavili jer odrastanje i naši uspjesi nas uvjeriše da smo gospodari života i svega što posjedujemo. Tada Stvoritelj jest tek starac s bradom koji navrati u našu pamet kao dio tradicionalne ikonografije božićnog drvca i šarenih pisanica. Zapravo nema odnosa, nema srca, nema dijaloga, nema preoblikovanja da bi postali remek djelom kakvim nas je zamislio Stvoritelj. Možemo gledati na Stvoritelja kao sastavni dio naše svakodnevice u molitvi, nedjeljnim misama i nastojanjima da se suobličimo Njegovom planu za nas. Odnos je to nasljedovanja i prepuštanja njegovoj volji. Tada smo spremni na preoblikovanja, na rast, na patnju koja je put k nečemu većem, svetom i ljepšem, nužno i bolnijem, jer kao što kipar dlijetom oblikuje i reže dijelove debla, tako i u našem životu dolaze trenuci kada moramo oblikovati, odrezati i odbaciti suvišno. Nije da znamo što će na kraju ispasti, ali moramo vjerovati da je to najbolje za nas. Tako svako struganje naše nutrine i sklonosti, ma koliko bilo bolno, omogućava ljepotu onima oko nas. Postojat će različiti pritisci izvana i razdirat će nas nutarnje dvojbe, ali je svako struganje preduvjet za Uskrsnuće. Tada svaki Uskrs postaje nešto novo, jer smo i sami novi nakon korizmenog struganja, a to ulijeva nadu i vraća Život. Tada možemo radosna srca zahvaliti za milost da smo se
dali i mogli oblikovati rukom svoga Stvoritelja i za ovaj Uskrs.

20.03.2013.

„Sposobni za dobro…“

handSvi smo sposobni za dobro, ali i za zlo. Ne rađamo se loši. Svatko ima nešto dobro u sebi. Neki to sakriju, neki zapuste, ali je tu. Bog nas je stvorio da ljubimo i budemo ljubljeni. Kakvi smo proizlazi iz našeg odnosa s Bogom. Upravo iz našeg odnosa s Bogom proizlaze sva naša djela ili zlodjela, dobrota ili zloća, svetost ili monstruoznost, naša osobnost, ponašanje. Sveti Ignacije je rekao da malo ljudi shvaća što bi sve Bog mogao učiniti s njima kada bi se predali u njegove ruke i dopustili da ih oblikuje njegova milost. Najčešće smo zaslijepljeni sobom i zaklanjajmo pogled od drugih. Naše potrebe da udovoljavamo sebi, još preciznije naš egoizam maskiran u različite oblike želja, snova i očekivanja, sprječava nas da idemo ususret drugom čovjeku. Koliko smo puta ostali sjediti u autobusu iako smo vidjeli staricu koja stoji kraj nas? Koliko smo puta samo projurili autom ugrožavajući tuđe živote, jer nam se žurilo? Koliko smo puta ignorirali poziv naših bližnjih, iako smo imali vremena za razgovor i susret? Koliko smo puta prečuli nečiju zamolbu, jer nismo bili spremni odvojiti svoje dragocjeno vrijeme odmora? Koliko smo puta namjerno promijenili smjer kretanja da nekoga izbjegnemo, praveći se pri tome da nismo vidjeli osobu? Koliko su puta naša djeca lagala za nas da nas „oslobode“ i opravdaju? Suprotno od takvog ponašanja, tako nam poznatog, jest jednostavnost i poniznost. Upravo jednostavnost i poniznost nas neprestano otvaraju za ljubav, potiču na konkretnu i neposrednu osjetljivost za druge. Takav duh, duh otvorenosti i radosti, raspoloživosti i spremnosti prepoznavanja potreba drugih, sposoban je promijeniti svaku sredinu, svaki odnos, a onda i svačiji život. Svaki oblik istinske ljubavi probija kao voda kroz pukotinu u kamenu i na kraju omekšava i najtvrđu otpornost odnosa i susreta. Sveta Terezija govorila je da samo „Ljubav doziva ljubav“, a sveti Ivan od Križa je savjetovao da ako negdje nema ljubavi, donesi ljubav i dobit ćeš ljubav. Nije to jednom osvojen put, već neprestani hod putem ljubavi, koji postaje preduvjet za život u punini ljudskosti i za ostvarenje Božjeg plana, što ga Bog ima sa svakim od nas.

13.03.2013.

„Kratkotrajna maštarija…“

cookingSvaki životni napredak iziskuje rad, napor i učestalo teške trenutke. To u nama stvara neugodne osjećaje, ali i upornost unatoč boli i trpljenju. Svatko tko svira gitaru zna što su žuljevi na jagodicama prstiju od vježbanja. Svatko tko se bavi sportom zna za bol mišića i težinu svakog sljedećeg treninga. Svatko tko je makar jednom kuhao zna za opekotine od nespretnog rukovanja s vrućim posudama. I mogli bismo u nedogled pobrojati boli preživljene da bismo ostvarili neki uspjeh na poslu ili u obitelji. Učestalo ćemo ih prepričavati, napose djeci kao dokaz naših napora, da bi njima bilo bolje, jednostavnije i lakše. No da li je doista to tako? Ili smo jednostavno zaboravili da svaki životni put ima svoje padove, teškoće i neuspjehe koji su začudo uvijek kod drugih manje teški i zahtjevni. Teškoće čine život, ali s Bogom imaju sasvim drugu dimenziju. Sveti Antun Pustinjak podsjeća: “Stjecanje novca i uživanje u njemu smatraj kratkotrajnom maštarijom. Jer, kakva je korist stjecati ono što se ne može ponijeti u duhu? Nije li bolje stjecati ono što možemo ponijeti sa sobom: pravednost, mudrost, hrabrost, prosuđivanje, ljubav i vjeru?”. Jesmo li svjesni te odgovornosti za sebe, ali i za naše najmilije? Jesmo li svjesni da su teškoće preduvjet i dar za približavanje k Bogu i novom pogledu na život? Ako za zemaljske uspjehe jesu potrebni muka i bol, zar bi za nebesko moglo biti drukčije? Kroz teškoće nas Bog oblikuje i u nama želi učiniti više mjesta za sebe. To čišćenje boli jer se rješavamo svega lošega, svih štetnih nakupina grijeha i svijeta kako bismo mu postali što sličniji. Uostalom sveta Terezija ističe: „Vjerovati da će Gospodin izabrati za prisnog prijatelja osobu koja voli ugađati sebi i nije spremna ni na kakvo odricanje, besmislica je“. Ljepota je u slobodi izbora od Boga darovanoj, ali onda i u življenju posljedica istog izbora.

07.03.2013.

“Osjećaji…”

man in ropesSvakodnevica nam je prepuna susreta i obveza. Jednako tako „bombardirani“ smo emocijama i osjećajima koji u suvremenom svijetu kao da određuju kriterij naše sreće ili nesreće, zadovoljstva ili nezadovoljstva, uspjeha ili neuspjeha. Stoga je važno kakve osjećaje njegujemo u srcu, jer oni određuju način našeg djelovanja i odnosa s bližnjima. Sveti Bernard je upozorio da trebamo biti pozorni na četiri osjećaja: “Na ono što ljubimo, ono čega se bojimo, ono zbog čega se radujemo i ono što nas ožalošćuje“. Naime, prema svetom Bernardu, srce počiva na ta četiri osjećaja koji nam govore: kako ljubimo, čega se bojimo, čemu se radujemo i što nas žalosti. Odgovoriti sebi na ova četiri pitanja može biti dobar korizmeni program koji će nas voditi drukčije ljubiti, drukčije se bojati, drukčije se radovati i drukčije se žalostiti. To „drukčije“ postaje i ostvaruje se tek s Kristom, ako naše srce oslobodimo za Krista. Ljubimo li zemaljsko više od božanskog? Bojimo li se samo za svoj zemaljski život, ili možda i za vječni? Radujemo li se samo prolaznom, trenutnom i materijalnom, ili možda i duhovnom? Žaloste li nas samo teškoće i patnje života, ili možda i manjkavosti u odnosu s Bogom? Koje su niti kojima smo vezani na stvari, uz ljude i nas same? Kaže sveti Ivan od Križa: „…je li ptica vezana tankim koncem ili debelim užetom? I konac i uže kojim je vezana jednako će je spriječiti da uzleti, sve dok ih ne slomi. Točno je da je konac lakše slomiti, ali koliko god lakše bilo, ptica ne će odletjeti dok to ne učini“. Drugim riječima svatko tko ne prekine nit, ma koliko tanka bila, koja ga na neuredan način veže uz stvari, ljude ili njega samog, neće postići pravi unutarnji život i istinsku povezanost s Gospodinom. Ta povezanost otvora nas Božjoj istini i ljubavi koja omogućuje suprotstaviti se nebrojenim čovjekovim izmišljotinama, egoizmu i oholosti. Otkupljenje nije „wellness“, kupanje u samodostatnosti, nego oslobođenje od stanja zatvorenosti u vlastiti „ja“. Trpljenje Križa je cijena toga oslobođenja, govorio je Papa Benedikt XVI.

07.03.2013.

“Zar opet ja….?”

man-taking-the-garbage-outKoliko puta nam se vrzma ova misao: „Pa dobro zar sam samo ja u ovoj kući? Opet samo ja iznosim smeće!“. To se može dogoditi u svakoj obitelji i normalno je. Unatoč našim osjećajima, to se događa i događati će se. No ne smijemo ubiti svoje osjećaje nego ih prikazati. To je žrtva. To je Križ koji moramo uzeti. Žrtvovanje je neophodno u našem životu želimo li shvatiti nježnost Božje ljubavi. Jednom prilikom Majka Terezija je rekla: „Da ostanem ovdje cijeli dan i cijelu noć, i sutra i prekosutra, i govorim vam sve to lijepo o prisutnosti, nježnosti i ljubavi naših ljudi, muškaraca, žene, djece, vi biste se opet iznenadili da je to ljubav, Božja ljubav na djelu. I zato nam je Bog poslao Isusa da nas nauči toj ljubavi, a vi je pronađite u svome vlastitom životu. Jeste li ikada doživjeli radost ljubavi? Jeste li ikada dijelili? Ne mislim na davanje od izobilja. Jeste li kada dijelili s bolesnima, usamljenima nešto i zajedno napravili nešto lijepo za Boga. To je nešto što mora doći iz nutrine, zato se Isus učinio Kruhom Života, da bismo stvorili tu stvar u našem srcu i ako je nema tu, mislim da bi bilo dobro da ispitamo srca“. Zasigurno je to put Veronike koja prepoznaje trenutak i briše znojno čelo. Ona daje nešto od sebe ma kako to moglo biti nezgodno i krivo shvaćeno. Izlazi iz mase da se približi prezrenome i čini gestu milosrđa. I obitelj i svakodnevni susreti prilika su za žrtvovanje. Nikada nije ni lijepo ni ugodno jer ne bi bilo žrtvovanje ali je nužno za život i osobni rast. Htjeli mi to vidjeti ili ne svi smo djelići jednog mozaika koji ne poznajemo u cijelosti i svoj njegovoj veličini. Ali s onim što imamo i što mislim da jesmo, možemo unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto, unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

07.03.2013.

“Udobna stolica…”

chair2Ljubav je vidljiva u djelima. Svaki čovjek zna nepogrešivo prepoznati djela ljubavi. Ona jednostavno privlače i pitaju o nama i našem djelovanju u obitelji i društvu. Zato je korizma prilika ali i dar. Prilika za ponovno otkrivanje slobode i usmjeravanje sebe k Ocu, a dar postaje kada živimo njezin sadržaj i mogućnosti koje nam otkriva. Svakom je potrebno da se oslobodi od buke svakodnevnog života, od prašine nakupljenih nepotrebnih stvari (ali i tereta prevelikih želja i očekivanja, briga i ogorčenosti), od blata grijeha (sebičnosti, škrtosti, oholosti, zavisti), a jednako tako i bujice riječi i informacija koje nam pune uši, misli, a onda i srce. Korizma nas poziva da više postimo i molimo (ili možda da započnemo), te je tako pretvorimo u milosno vrijeme. No, post koji nas ne oslobađa od navezanosti i nije istinski post. Molitva koja nas ne vodi prema djelovanju i nije stvarna molitva. Kaže sv. Ignacije Lojolski: “Ljubav se očituje više u djelima nego u riječima”. Stoga molitva nije vježba u udobnoj stolici! Post nije dijeta za skidanje suvišnih kilograma! Djela ljubavi nisu mrvice naših suviška u vremenu ili novcu! Molitva je susret u samoći i obiteljskom zajedništvu. Post je izborena i ostvarena sloboda! Sloboda prihvaćanja i otvorenosti za druge, za dobro što nas okružuje, za Boga i njegov plan za nas i obitelj. Post je povjerenje da moje praznine može i hoće ispuniti Bog! Tu nastaje nevjerojatna sloboda svakog čovjeka osvojenog Kristom, tu počinje put svetosti na koji smo svi pozvani. Papa Bendikt XVI. je rekao: „osoba koja moli i koja to čini po svom zvanju, nije drugo nego svjedok i nositelj Boga čovjeku i čovjeka Bogu. Stoga je Svetac osoba koja je u odnosu s Bogom, osoba koja moli je osoba koja zrači“. Zato se ne bojmo ustati iz „udobnih stolica svakodnevice“ i krenuti uskim putem prema Bogu.

13.02.2013.

„Pokazati se…!“

Cistiti BNevjerojatna je čovjekova potreba da se pokaže ljudima da bi ga vidjeli i hvalili. A najčešće ono što pokazujemo nije ništa drugo doli ono što smo dužni činiti. Zar činimo išta posebno ako se tijekom korizme nečeg odričemo? Zar činimo išta posebno ako dijelimo milostinju ili više molimo i postimo? Zar činimo išta posebno ako dio svog vremena odvojimo za pomaganje u župnoj zajednici? Zar činimo išta posebno ako živimo ono na što smo pozvani kao kršćani? Majka Terezija je jednoj sestri koja je željela činiti pokoru tako što će se odreći slatkiša rekla: „Ne, bolje je jesti slatkiše kao što čine svi drugi, a sutra ako ti netko dadne nešto gorko, uzmi i to“. Drugim riječima ne padajmo u korizmi na pomodarski trend odricanja od slatkiša i samodopadnog reklamiranja i „rada na sebi“ već krenimo u zahtjevan posao mijenjanja sebe i društva kako bi postali što sličniji Bogu. A to onda znači spremnost na istinsko služenje kako je upravo sada potrebno u mojoj obitelji, župi, na radnom mjestu i u društvu. Napose kada to znači preuzeti odgovornost za sasvim obične i neznatne poslove kao pranje podova ili posluživanje kod stola, osmijeh i lijepa riječ za osamljene osobe, otvorenost i prihvaćanje za drugačije i različito. Majka Terezija je jednom prilikom dala jedan koristan pastoralan savjet. Za obnovu župe dobro je  – poput Isusa – imati „tim od osam, deset ili dvanaest osoba koje doista žele donijeti Krista u župu“. Uostalom zašto baš ja ne bi bio ili bila jedan od tih osam, deset ili dvanaest osoba koje će u ovom milosnom vremenu svojim služenjem biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“? Znamo da ne treba puno soli da bezukusna juha postane okrjepa i poslastica na stolu. Znamo da u mraku i mala svijeća daje dovoljno svjetla i topline da stvarnost postane svjetlija i ljepša. Upravo zato u godini vjere nemojmo propustiti priliku da makar pokušamo dati dio sebe za sve one u potrebi bilo materijalnoj bilo duhovnoj i tjelesnoj.Cistiti A

07.02.2013.

„Poseban instrument“

pianoSvaki glazbeni instrument u orkestru ima svoje nezamjenjivo mjesto i ljepota zajedničkog muziciranja ovisi o njihovoj usklađenosti. Jednako tako svaka osoba ima nezamjenjivo mjesto u svojoj okolini i ljepota njezina života ovisi o spremnosti usklađivanja s Božjim planom za nju. O tome dakako ovisi i način gledanja na život. Neki na život mogu gledati kao vječitu borbu i muku, svakodnevnu teškoću i zahtjevnost. Stječe se dojam da nam uvijek nešto nedostaje, od novaca do zdravlja, od vremena do prijatelja, od unutrašnjeg zadovoljstva do obiteljskog mira i spokoja. Ako smo skloni promatrati život kroz ono što nam nedostaje ili s čime nismo zadovoljni onda doista s punim pravom možemo reći da je mučan i prepun briga, jer taman kada nešto ostvarimo već nam nešto drugo nedostaje. No život možemo promatrati i provući kroz prizmu osobe Isusa Krista i osmisliti ga u Bogu. Tada nam svakodnevni posao prestaje biti samo obveza i muka, jer postaje mogućnost. Onda susreti s ljudima i kada iziskuju dodatni napor, nisu samo napor već obogaćenje u različitosti. Onda prijatelji i obitelj prestaju biti samo utočište, već postaju polazište i središte. Onda nam teškoće i patnje prestaju biti neprijatelji i „kazna“, a postaju prilika za rast i susret s Bogom. Zasigurno tada život prestaje biti obveza i postaje radost različitih boja, oblika i ljepote koja povezuje i nadahnjuje intimni susret s Bogom i svakim čovjekom. Tada naš život postaje poseban instrument u Božjoj ruci koji može i zna izvesti neočekivana i prelijepa remek djela u svakodnevici ljudi oko nas. Majka je Terezija tu stvarnost prenijela na svaku obitelj smatrajući da je: “…obitelj poseban instrument u Božjoj ruci, jer nam ponajviše preko obitelji Bog želi reći da smo stvoreni za veće stvari: da ljubimo i budemo ljubljeni. Kakve su naše obitelji, takvi će biti i naši odnosi sa susjedima, a tako će izgledati i naši gradovi i čitava naša zemlja. Ako obitelj postane mjesto ljubavi, mira i svetosti, onda će i države, pa i čitav svijet živjeti u ljubavi, miru i jedinstvu s Bogom i međusobno“. Ovim riječima nas nije samo podsjetila da smo mi odgovorni kakav je svijet i okolina u kojoj živimo već i kako ljubimo i dozvoljavamo li biti voljeni.

07.02.2013.

„Jedinstvo obitelji…“

FamilyAko se prisjetimo Pavlova obraćenja (Dj 9, 1-19) postati ćemo svjesni da obraćenje ili promjene u životu dolaze kada padnemo ili nešto izgubimo. Savao je pao s konja, oslijepio, te postao potreban drugih i tu započinje njegov novi put s Bogom. Nije Pavao izgubio svoju gorljivost za pravednošću i mudrošću, niti helenističko obrazovanje, niti sposobnosti, samo ih je u pustinji svoje nemoći morao preoblikovati. Ništa oduzeto, samo je bilo potrebno preoblikovanja. Nije li tako u našim životima? Nije li tako potrebno preoblikovanje onoga što jesmo da bismo mogli biti dionici jedne cjeline – obitelji, ali i braka. Obitelji kao jedinstvene i neponovljive stvarnosti, zamišljene i s Bogom ostvarene u planu jedne žene i jednog muškarca, njihove djece, a onda i unučadi, i praunučadi. Razmišljamo li ikada o tom konkretnom i jasnom životnom putovanju i njegovom ostvarivanju? Čini mi se da smo i sami imali neke savršene slike našeg braka, obitelji i djece, života i budućnosti. Zasigurno smo tvrdili da nikada nećemo biti kao naši roditelji koji nas u nekoj fazi ili čak fazama života nisu razumjeli. Ali su nas voljeli, i vole nas. A to je sastavni dio Božjeg nauma za svakog čovjeka – Ljubav. Svatko je stvoren i pozvan na Ljubav. Ljubav koja iziskuje odgovor, osoban, svakodnevan ali i zahtjevan. Djeca gledaju ljubav svojih roditelja, svu ljepotu ali i zahtjevanost oblikovanja želja, ideja i svakodnevice, uče da ljubav nije nejasan osjećaj koji s vremenom slabi ili nedostaje, nego slobodan i zahtjevan izbor koji traje i nužno obuhvaća cijelog čovjeka: srce, razum i tijelo. Izostanak ikojeg od ovih elemenata čini našu obitelj ili našu bračnu zajednicu otvorenom za „nadomjeske“ izvan naše jedinstvene i neponovljive jezgre ljubavi. Tada smo već dobrano oslabili svoju obitelj kao povlašteno i nezamjenjivo mjesto na kojem se otkriva veličina cjelovite ljubavi. Stoga težimo cjelovitosti i molitvi: „Gospodine, daj da danas poradim barem na jednoj inicijativi oko jedinstva i zajedničke službe ljubavi“.

26.01.2013.

„Znamo li…?“

brojeviKažu da je neki novinar upitao Majku Tereziju zna li ona da ima preko milijardu gladnih osoba. Majka Terezija ga pogleda i upita: „Oprostite, a kako ste došli do te brojke?“. Odgovori novinar: „Pa, izbrojili su ih.“ A Majka će nato: „Eto, tako i ja. Krećem od 1, 2, 3, 4..“. Učestalo smo pritisnuti problemima ili poslom pa reagiramo razdražljivo. U braku osjećamo da nemamo podršku jer stalno moramo nešto objašnjavati, a i obiteljska komunikacija je svedena na pitanje-odgovor, očekivanje-razočaranje. Stječe se dojam da svatko vuče na svoju stranu od supružnika do djece, od rodbine do prijatelja. Osjećamo da drugi teško shvaćaju svu zahtjevanost našeg života ali i potrebu razumijevanja napose od članova obitelji. Na eventualne primjedbe pronalazimo opravdanja da sve ionako činimo za dobrobit djece i bolju budućnost. I doista je tako ali samo djelomično. Majka Terezije govori da sve započinje s mojim angažmanom i jednim rješenjem. Zna Majka Terezija da je za jedno po jedno rješenje ili nizanje uspjeha zapravo preduvjet biti zajedno. Tako riječ „ZA-JEDNO“ daje odgovor i kako. Tada sve postaje zajedničko, problemi i rješenja, uspjeh i neuspjeh, očekivanja i ispunjenja. Istina je da ne možemo nikoga prisiliti da s nama dijeli svoje misli, razmišljanja i previranja u srcu, ali mi uvijek možemo biti više prisutni. Svojom fizičkom prisutnošću omogućit ćemo stvaranje prostora blizine i zainteresiranosti, prostora za nježnost i ljubav. Biti zajedno u igri i pisanju zadaće, u kupovini i spremanju kuće, u raspravama i planovima, u rješavanju problema i odgoju, ostvaruje život u punini zajedništva. Međusobna blizina ali i sloboda, nadopunjuju se i pretječu u darivanju. Papa Ivan Pavao II ističe da bez slobode nema prave ljubavi, a sloboda se odgaja. „Osoba se ostvaruje življenjem slobode u istini. Ljubav se ne smije shvatiti kao sposobnost da se čini bilo što; ona znači sebedarje. Još više: znači unutarnju stegu dara. U pojmu dara nije sadržana samo slobodna inicijativa subjekta nego i dužnost. Sve se to ostvaruje u ‘zajedništvu osoba’. Eto nas u samom srcu obitelji“ (Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, 2. veljače 1994.).

26.01.2013.

“Posjetnica”

PosjetnicaSvaka posjetnica je svojevrsna osobna karta koju nam daje osoba da bi mogli uspostaviti kontakt. I Majka Terezija je dijelila posjetnicu ali s ovim tekstom: „Plod tišine je molitva. Plod molitve je vjera. Plod vjere je ljubav. Plod ljubavi je služenje. Plod služenja je mir. To je jako dobar „posao“! To potiče ljude na razmišljanje“. Netko će pomisliti da bi doista bilo neprikladno dijeliti posjetnicu sličnog sadržaja ali kakvi su moji poslovni kontakti? Što sačinjava posjetnicu mojeg svakodnevnog života? Kakva bi bila moja obiteljska posjetnica? Majka Terezija je objasnila: „Plod je molitve produbljivanje vjere, plod je vjere ljubav; plod je ljubavi služenje, u bilo kojem obliku, čak i unutar vlastite obitelji. Ljubav počinje kod kuće. Kako počinje? Zajedničkom molitvom; obitelj koja moli zajedno ostaje zajedno“. To je istinska prilika za svaku obitelj da uspije, da bude radosna i može podnijeti izazove života, da može biti oaza uspjeha svakog pojedinog člana. Majčinska ljubav prati dijete u prvim koracima života, sklanja prepreke ali i liječi rane padova jednako tako ako smo spremni vidjeti potrebe jedni drugih u obitelji znamo graditi temelje zadovoljstva u uzajamnom služenju. Tada obitelj postaje mjesto svačijeg ostvarenja i uspjeha. Tada postajemo svjesni da smo u odgoju su-stvaratelji Božji i da nema većeg dara i uspjeha od obiteljskog uspjeha jer ma koliko bili uspješni na poslu i prvi u svemu, već sutra će biti netko bolji, koliko god imali najbolji standard već sutra će biti još bolji, ma koliko bili važni i poznati već sutra će netko biti još bolji i poznatiji. Ali jedno se ne mijenja nikada, uvijek ćemo biti roditelji, uvijek ćemo biti obitelj, uvijek ćemo se jednako prisjećati radosnih ali i tužnih trenutaka, uvijek ćemo jednako biti potrebni svojih roditelja ali i naša djeca nas. Tu nema prolaznosti ni zaborava već neprestani rast u ljubavi i poštivanju, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Na svakom od nas je da procijenimo u što doista vrijedi ulagati i kakvu posjetnicu života želimo napisati za sebe, za svoju djecu i bolju budućnost.

09.01.2013.

„Trula jabuka“

jabukeMajka Terezija je govorila kako je u djetinjstvu njezina majka donijela u košaru sa zdravim jabukama jednu trulu koja je malo pomalo pokvarila cijelu košaru. Bila je to slika stvarnosti kojom je majka željela poučiti djecu kako se loše navike lako šire. Što je „trula jabuka“ koja uspijeva pokvariti našu nutrinu i odnose, pa i svakodnevni život? Kritiziranje, malodušnost, nervoza, strah od budućnosti, sebičnost. Svatko želi biti voljen i prihvaćen onakvim kakav jest. Svatko sanja sreću i uspjeh, obitelj i ispunjen život. Ako malo bolje razmislimo sve su to stvarnosti koje se tiču srca, a mi srcu tako malo pažnje posvećujemo. Možda tek nekom sentimentalnom i jeftinom pričom koja gradi kule u pijesku našega života zaboravljajući pritom da je Isus rekao da „gdje vam je blago tamo vam je i srce“ (Mt 6,21). Pa ako si želimo radost i unutrašnje zadovoljstva zašto mislimo da ćemo to postići izvanjskim i materijalnim? Zašto se uspijemo uvjeriti da će nam novac donijeti radost u naše obitelji. Nisu li onda upravo to „trule jabuke“ koje polako kvare naše odnose i potiču nerazumijevanje između roditelja i djece, bračnih supružnika, stvaraju međugeneracijski jaz. Čini se da prvi korak jest otkrivanje vlastite „trule jabuke“ koja polako ali sigurno kvari naš pogled na obiteljske odnose i teškoće, naše izbore između manje i više vremena, između bitnog i nebitnog. Kada je naše srce cjelovito u obitelji onda je sasvim jednostavno i normalno imati manje vremena za sebe a više za druge: u molitvi, u slušanju, u pričanju prije spavanja, u darivanju pažnje. Zasigurno je i manje lijepe garderobe i skupih poklona, ali više smijeha i „zakrpa“ na kućnom budžetu i prilikama za odmor. Tada otkrijemo da smo toliko prožeti zdravim odnosima da pokoja „trula jabuka“ biva uočena i udaljena i prije nego je uspjela pokvariti cijelu košaru. Tada ona postaje tek mali podsjetnik kako i s malo nešto može postati veliko. U oba smjera i uvijek.

09.01.2013.

„Obiteljski RPO“

putokazMajka Terezija je rekla: „U Nazaretu je bilo ljubavi, jedinstva, molitve, žrtve i teškoga rada, a posebno je bilo prisutno duboko međusobno razumijevanje, poštovanje i obazrivost jednih prema drugima“.
R – razumijevanje
P – poštovanje
O – obazrivost
Sveta obitelj je u mnogočemu ideal obitelji, ali napose zbog odnosa i načina življenja zajedništva. Josip je imao razumijevanje za sve nelogičnosti života koje je prihvaćao s poštovanjem i obazrivošću. Mariji je sve krenulo tako obećavajuće (navještaj anđela, posjet Mudraca) a onda sasvim običan i neznatan život u Nazaretu. Nije razumjela, ali je poštivala i osluškivala Božji plan za njezinu obitelj. Imati u modernom vremenu razumijevanja za pogreške drugih i vidjeti ih kao prilike za rast, nije nimalo lako, jer to znači slijediti primjer Svete obitelji. U vremenu kada se poštovanje stječe ne onim što jesmo, nego onim što posjedujemo, a obazrivost se smatra znakom slabića i nesigurnih osoba, teško je graditi „obiteljski RPO“. Možda započeti s malo više razumijevanja za članove obitelji kao što ga imamo za poslovne partnere i kolege na poslu, malo više osmijeha za obitelj iako smo sve osmijehe i napore za dobro i lijepo potrošili na poslu. Možda da zavirimo u srce našega djetinjstva i prisjetimo se čemu smo se najviše veselili. Nisu to bile skupe igračke nego zajednički trenuci, od molitve, mirisa kolača i igra, pa do priča prije spavanja, možda čak i nagovaranje na neki izlet ili tek poljubac u čelo prije spavanja. Sve isto trebaju djeca danas, sve isto sanjaju i sve to jednako osjećaju najvažnijim na svijetu. Djeca očekuju da ih roditelji razumiju i prihvaćaju, ali to iziskuje vrijeme, strpljivost, molitvu i žrtvu nakon napornog radnog dana, ali i svakodnevno ponavljanje. Samo tako se odgaja djecu u sretne i radosne mlade ljude koji će znati davati ljubav i kada su umorni, ili im se svijet briga srušio na leđa. Budimo poput Boga koji nama daje i onda kada smo mi škrti prema Njemu. Krenimo, stoga, u Novu 2013. godinu s malim pomacima u „obiteljskom RPO“ i znajmo da će to biti zahtjevna i naporna godina, ali još više prepuna unutarnjeg blagoslova i mira koji zna šaptati u tišini večernjeg počinka: „Bože hvala ti za moju obitelj“.